Pet žanrovski raznolikih, ali teksturalno bogatih elektroničkih ostvarenja.
Leon Vynehall - Rare, Forever (Ninja Tune, 2021.)
Drugi album hvaljenog britanskog producenta lišen je jasnog konceptualnog okvira koji je krasio njegov dugosvirajući debi "Nothing is Still", ali nudi specifičan zvuk u kojem klupske forme pout deep house sve više susreću ambijentalne detalje. Ritam je naglašen, no dominiraju zvukovi koji nisu tu primarno kako bi vukli na pokret. Eventualni minus ovog pristupa je što povremena kičastost gnjecavog loungea izviri između neobičnijih eksperimentalnih tendencija, no kao pozadinsko slušanje iznimnog zvučnog dizajna "Rare, Forever" funkcionira jako dobro.
Meemo Comma - Neon Genesis: Soul Into Matter² (Planet Mu, 2021.)
Novi album britanske glazbenice Lare Rix-Martin odlično se uklapa u estetiku digitalnog futurizma kakav njeguje izdavačka kuća Planet Mu Mikea Paradinasa. Hladne, synth strukture prevladavaju nad povremenim break beatovima, a čak i meni koji ne znam skoro ništa o animeu je jasno da je on glavna vizualna i glazbena inspiracija ovog albuma. Sami naslovi pjesama upućuju da se radi o glazbi za imginarni film. Kao i kod Vynehalla, glavna vrijednost leži u dotjeranim i vrlo intenzivnim synth teksturama koje stvaraju vrlo specifičnu, pomalo bladerunnerovsku atmosferu neonske distopije.
Ziúr - Antifate (PAN, 2021.)
Treći album berlinske producentice Ziúr s lakoćom navigira onim što se danas često naziva deconstructed club, a ja bih jednostavnije opisao kao abrazivnu, ne posve plesnu klupsku glazbu. Kao i sve u tom stilu, koji htio-ne htio vuče korijene od ranih Arcinih ostvarenja, "Antifate" ovisi o bogatstvu, pokretu i šarenilu svojih tekstura. Meni se čini da je Ziúr uspjela hektičnost naslovnice vrlo vjerno pretočiti u audio doživljaj i u tom smislu je ovaj album uspjeh, unatoč tome što ne otvara neke nove zvukovne teritorije.
Andy Stott - Never The Right Time (Modern Love, 2021.)
Peti album britanskog ambient techno producenta Andyja Stotta je, zahvaljujući ponovnoj suradnji s vokalisticom Alison Skidmore s kojom je snimio hvaljeni "Luxury Problems" iz 2012., povratak na hibrid tenzija između mračne klupske glazbe i linčeanskog melankoličnog dream popa. Krajnji rezultat me iz nekog, ne posve racionalnog razloga podsjeća na zvuk Cocteau Twins iz neke paralelne 2021. u kojoj se nisu raspali prije petnaest godina.
CFCF - Memoryland (BGM Solutions, 2021.)
Malo tko će namjerno prekrcati svoj album materijalom svjesno znajući da je u pitanju filer kao što to radi kanadski producent Mike Silver na "Memoryland". Album je sa svojih osamdeset minuta i žanrovskom mješavinom svega od housea, big beata, 2-stepa do alternativnog rocka otvorena posveta CD eri devedesetih, kad je trebalo svaku minutu prostora na laserskom disku. Premda sama glazba ima itekakvih manjkavosti i povremeno posjeduje amatersku, skoro pa demo kvalitetu, nedvojbeno je da je baš zahvaljujući šlampavosti tog pristupa Silver uspio kreirati nostalgično konceptualno ostvarenje koje zvuči užasno autentično i iskreno u svojoj namjeri, a to je itekakva rijetkost kad se netko poigrava retro estetikom.