Search

Kratkići: Kim Gordon, Cigarettes After Sex, Swans...

Updated: Sep 8

U novom điru kratkih recenzija pozabavio sam se friškim ostvarenjima u rasponu od dugovječnih underground ikona do aktualnih indie cmizdravaca.


Kim Gordon - No Home Record (Matador, 2019.)

Prvi solo album Kim Gordon nakon 38 godina glazbene karijere pršti zanesenošću debitanta. Istodobno očekivan i i iznenađujući, album spaja anarhičnu energiju The Stooges i hip hop beatove, pop senzibilitet i brujeće noise teksture. Naravno, nemoguće je izbjeći Sonic Youth kao usporedbu, a "No Home Record" se nadovezuje ponajviše na njihove momente "autsajderskih zvijezda pop kulture" s "Goo" i "Dirty". Prljava, ali prijemčiva produkcija koju Gordon potpisuje s Justinom Raisenom povezuje album i s lo-fi estetikom devedesetih. S druge strane, raštrkana, aktualna tematika čvrsto veže album za sadašnjost. Rastrgan između urođenog coola akumuliranog underground iskustva i digitalne stvarnosti koja nas sve više konzumira, "No Home Record" predstavlja neočekivano sažeto i efektno sumiranje jedne duge, vrlo posebne karijere.


Mark Lanegan Band - Somebody’s Knocking (Heavenly, 2019.)

Mark Lanegan, neumorni autor, interpretator i serijski suradnik, često nema vremena za jasno definiranu novu ideju, no zato uvijek uvjerljivo prolazi kroz one već formirane. Kombinacija post punka, synth popa i garage rocka uspostavljena na albumima poput "Blues Funeral" i "Phantom Radio" nastavlja se ovdje kroz 14 pjesama efektno začinjenih prepoznatljivim hrapavim baritonom. Premda se ističe nekoliko izvrsnih pjesama poput "Night Flight To Kabul" ili "Dark Disco Jig", Laneganova najveća snaga i dalje ostaje sugestivna interpretacija začudno kamelonski prilagodljiva svemu od bluesa i folka preko grungea do minimalističkog electra. Takva sposobnost rezultira najupečatljivijim autorstvom, ali ga čini jednim od najprepoznatljivih i posebnijih pjevača koji posljednja dva desetljeća rade izvan mainstreama.


DIIV - Deceiver (Captured Tracks, 2019.)

Treći album DIIV dolazi nakon dva obećavajuća ali poprilično neujednačena ostvarenja "Oshin" i "Is the Is Are" i niza osobnih problema i promjena članstva. Frontman Zachary Cole Smith ovdje zvuči fokusiranije nego ikad, a cijeli bend posvećeno upada u dream pop/shoegaze zvuk kojemu su ionako oduvijek naginanjali, ovog puta obojen nešto težim teksturama, što može i ne mora biti rezultat nedavne turneje s Deafheaven. Album brzo uljuljka slušatelja u prevladavajuću atmosferu premda se s druge strane pjesme poput "Skin Game" ili "Blanketships" sasvim dovoljno ističu. Tematska nit koja prevladava je svojevrsna osunčana rezigniranost koja valjda proizlazi iz Cole Smithove kontemplacije o ovisnosti. Kad se oduzmu naslage sanjivih distorzija, a fokusira na tekstove bogate metaforama i tiho glasno tiho dinamiku koja se pojavljuje u gotovo svakoj pjesmi, nije teško iščitati ni tragove grungea, ali i kantautora poput Elliotta Smitha i Jeffa Buckleyja. Ta mješavina stilova svakako ne nudi najoriginalniji rezultat, ali predstavlja uvjerljiv zvučni krajolik za njihove prošaptane/izvikane opservacije. Umjerena preporuka za ljubitelje snolikih distorzija i alter rock tjeskobe.


Cigarettes After Sex - Cry ( Partisan, 2019.)

Cigarettes After Sex pripadaju onoj skupini indie bendova koja kao da se potajno nadaju da nitko neće primjetiti njihovu glazbu. Ne mislim pod time da ne žele biti popularni ili da gaje neke izrazito antikorporativne ili antikonzumerističke stavove, već da rade mlaku, vrlo ujednačenu glazbu koja odlično funkcionira kao placeholder za reklame, filmove, televiziju, playliste, odnosno sve što zahtijeva dozu poznatosti i prijemčivosti, ali ne instantne prepoznatljivosti. Najbolja stvar kod njihovog sediranog, baršunastog dream popa je delikatni tenor frontmena Grega Gonzaleza, ali šteta što je on ujedno i najgori dio svega. Njegovi tekstovi o zavođenju i vezama, toliko su bolno površni, prazni i prepuni bravada ispražnjenog od strasti i emocija da izazivaju automatski zazor svakog tko obraća pažnju na riječi, a ne dijeli njihov sentiment Casanove koji susreće Patricka Batemana. I da, Greg je tako veliki romantik da djevojkama prepričava hentai koje je gledao. Molim vas, nestanite natrag u tu kolekciju lažno sofisticiranih sampleova iz koje ste ispuzali.


Swans - Leaving Meaning. (Young God/Mute, 2019.)

Nakon trijumfalnog povratničkog ciklusa Michael Gira odveo je svoj dugogodišnji projekt u još jednu fazu. Ovog puta radi se o fuziji dvaju oprečnih stilova - recentnih drone/mantra rock meditacija i gotičkog folka srednje faze Swans i Girinog projekta iz nultih Angels of Light. Ideja je na papiru intrigantna, nekoliko pjesama je briljantno, no sve skupa je prerazvučeno i redundantno za još jedan dvadesetominutni album u nizu. No, unatoč kritikama prostora za novi daljnji razvoj još ima. Dvije pjesme s australskim drone jazz trojcem The Necks pokazuju da Girina dugogodišnja fascinacija repeticijom može naći nove, mirnije, ali jednako dojmljive rukavce.

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle