U pitanju je album nedostojan talenta svojih autora koji su, čini se, zaboravili da su uz zanimljivu ideju prijeko potrebne i dobre pjesme, a njih je ovdje jednostavno premalo
Man of the Woods (RCA, 2018.)
Peti album Justina Timberlakea uobičajeno je ambiciozna kombinacija različitih pop tradicija, a glavna posebnost je to što proslavljeni pjevač pokušava istaknuti svoje južnjačke korijene. Dok je njegova vršnjakinja Beyoncé na Lemonade u sličan pokušaj upetljala više od daška političke provokacije, Timberlake se čvrsto drži osobnih tema poput romantičnih odnosa i očinstva.
"Man of The Woods", kako to naglašavaju mahom negativne kritike, pati od manjka fokusa, a dobar dio pjesama je jednostavno zaboravljiv. Osnovna ideja spajanja južnjačkog nasljeđa i modernih klupskih zvukova je intrigantna i kad je dobro izvedena, kao u sjajnom singlu "Say Something" s country zvijezdom Chrisom Stapletonom, pokazuje potencijal ovog projekta.
No "Man of the Woods" se previše oslanja na najosnovnije osobine fuzije južnjački zvučećeg instrumentarija i kompleksne ritmike u izvedbi Timberlakeovih starih suradnika poput The Neptunesa i Timbalanda. S druge strane, album nema nesputane epske tendencije prethodnih albuma poput "FutureSex/LoveSounds" i "The 20/20 Experience". Ovaj uradak podsjeća na sličan promašaj u koji su bili umiješani i Timberlake i Timbaland, "Scream" Chrisa Cornella, koji je također pokušao spojiti rock instrumentarij i teksture klupske pop glazbe. "Man of the Woods" je slično zanimljiv u svom neuspjehu jer pokušava nešto drugačije i izvan normi hitova Top 40, no krajnji rezultat prerijetko predstavlja nešto više od dopadljive dosjetke. U pitanju je album nedostojan talenta svojih autora koji su, čini se, zaboravili da su uz zanimljivu ideju prijeko potrebne i dobre pjesme, a njih je ovdje jednostavno premalo.