Search

Impuls miks: OK, boomer

Generacija koja nas je krajem šezdesetih zasula kontrakulturnim idealima svega deset-petnaest godina kasnije, fascinirana tehnološkim napretkom i reganovskim ekonomskim boomom, snima pjesme i albume koje zvuče kao reklame za kasnonoćnu TV prodaju ili teme za sitcom.


Unatoč revitalizaciji kroz nulte i desete, zvuk osamdesetih i dalje ima određene konotacije koje je nemoguće izbjeći; digitalni synthevi, gated snare, ekstremni pristup reverbu (po sistemu "ili ga uopće nema ili ga je toliko da se sve zalijepi") i desetke drugih zvukovnih karakteristika. No problem nije toliko estetika, koja i danas ima more poklonika, sljedbenika i imitatora, koliko činjenica da je tadašnji tehnološki razvoj u kombinaciji s paradigmatskom pojavom new wavea potpuno zbunio veliki broj istaknutih izvođača i bendova iz šezdesetih i početka sedamdesetih koji su se htjeli prilagoditi zvuku novog desetljeća pa su pritom gotovo sve napravili krivo.


Na ideju za tekst došao sam slušajući "Landing on Water" Neila Younga iz 1986. i "Under Wraps" Jethro Tull iz 1984., dva neobjašnjivo loša albuma na kojima se autorske ambicije susreću s komično promašenom produkcijom. Postoje, naravno, i drukčiji primjeri poput ZZ Top ili Dona Henleyja koji su svoju osnovnu estetiku nadogradili i prilagodili osamdesetima postigavši ogroman uspjeh. No na svaku takvu priču postoji album s pretjeranom upotrebom Synclaviera ili Yammaha DX7 syntha koji bi autor najradije izbrisao iz diskografije.



Spomenuti "Landing On Water" je s Youngom koproducirao Danny Kortchmar, koji je ranije radio na spomenutim Henleyjevim solo albumima, no ovaj nema svoju verziju "The Boys Of Summer". Young je presnažna autorska ličnost da bi se dao ukrotiti radijskim trendovima dana pa produkcija upotpunjena digitalnim basom i procesuiranim gitarama samo bode uši dok se, primjerice, obračunava s nasljeđem šezdesetih u ultrasarkastičnoj "Hippie Dream", jednom od brojnih podbadanja na račun Crosbyja, Stillsa i Nasha s kojima će samo tri godine kasnije snimiti podjednako grozan povratnički CSNY album "American Dream".


Ovaj trend je gotovo nemoguće ne promatrati kroz danas općeprisutan prijezir prema boomerima. Većina takvih ostvarenja mirisala je na oportunizam pa makar on bio i nespretno izveden. Generacija koja nas je krajem šezdesetih zasula kontrakulturnim idealima svega deset-petnaest godina kasnije, fascinirana tehnološkim napretkom i reganovskim ekonomskim boomom, snima pjesme i albume koje zvuče kao reklama za kasnonoćnu TV prodaju ili tema za sitcom.


Jedan dio autora koje sam ovdje zastupio oporavio se već krajem osamdesetih i snimio univerzalno hvaljene albume, poput Loua Reeda ili Neila Younga. Dio njih, poput The Monkees, The Beach Boys ili The Moody Blues, zaglavio je u potpunoj kreativnoj krizi. Ovdje sam ih zastupio s pjesmama koje bi valjda i Jasmin Stavros odbio. Jedno od mogućih objašnjenja ovog fenomena je i ona poznata sintagma "Cocaine is Hell of a Drug", no ja mislim da su razlozi sve od navedenog plus specifična taština s kojom se tadašnja generacija pop i rock zvijezda suočila. Ušavši u srednje godine, postali su stara garda glazbene industrije i grčevito su se borili za očuvanje relevantnosti. Danas, kad osamdesetogodišnjaci sviraju rasprodane retrospektivne turneje, njihov se strah čini pomalo neopravdanim, no i glazbena industrija je šira i moćnija nego je bila u osamdesetima iako vas želi uvjeriti u suprotno. Bilo kako bilo, zabavno je vidjeti koliko netko može potpuno promašiti i kako talent i vještina pisanja pjesama ne pružaju imunitet od promašenog hvatanja za pomodne trikove.

92 views

Recent Posts

See All