​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle
Search

Moderne iluzije

Hozier stvara iluziju emocija, iluziju poštivanja korijenskih žanrova i, na koncu, iluziju glazbe koja nema nikakvu drugu namjenu osim pozadinsku.


Wasteland, Baby! (Island, 2019. )


Irski kantautor Hozier proslavio se prije nekoliko godina megahitom "Take Me to Church"; njegov drugi album uporno ponavlja formulu spoja indie rocka, soula, bluesa i gospela u ulaštenu cjelinu pogodnu za puštanje u trgovinama odjeće i na komercijalnom radiju.


"Wasteland, Baby!" je najgori tip populizma, onaj koji svojim slušateljima želi prodati priču da su profinjeni jer slušaju ovakvu tobože vrlo promišljenu i duboku glazbu. Hozier se ovdje definitivno profilira kao “muška Adele”, izvođač sjajnih glasovnih mogućnosti koji uporno inzistira na velikim, izrazito povišenim emocijama. Pjesme na ovom albumu, ujedno i njegovom prvom koji je dosegao vrh Billboardove ljestvice najprodavanijih, jednostavno ne nude pokriće za takvu količinu povišenog patosa.


Snimljen uz pomoć producenta Markusa Dravsa, koji je svoju sklonost epici većoj od života dokazao na ostvarenjima Arcade Fire i Coldplay, "Wasteland, Baby!" sa svojih sat trajanja i 14 pjesama ne samo da je debelo predug, već je i toliko jednoličan da vam se čini da slušate jednu te istu pjesmu. Povremeno vas iz drijemanja prene uvođenje gospel zbora ili blues riffa koji zvuči kao da je satima stajao u litri Domestosa prije nego je odsviran. Za ovako nešto jednostavno nema isprike, ovo je toliko očito švercanje najgorih (i zastarjelih) mainstream tendencija pod indie estetiku da ostavlja gorak okus poput kakvog preskupog kvaziorganskog povrća.


Hozier stvara iluziju emocija, iluziju poštivanja korijenskih žanrova i, na koncu, iluziju glazbe koja nema nikakvu drugu namjenu osim pozadinsku. Dakle, ako ne naletite na ovo na radiju ili negdje u prolazu, nemojte podržavati to ogavno, proračunato fabriciranje emocija. Nema tu ničeg osim subliminalnih poruka za konzumerističke navike. Ovo je glazba samo i isključivo za upotrebu u reklamne svrhe, što i ne pokušava previše sakriti.


113 views