Search

Traperi kasnog kapitalizma

Baš kao i ogromna većina pop rock zvijezda iz osamdesetih i traperi zvuče užasno isprazno, umorno i, ako baš hoćete, nesretno.

Offset - Father of 4 (Motown, 2019.)

Future - The Wizrd (Epic, 2019.)

Lil Pump - Harverd Droput (Werner, 2019.)


Tek mi je nedavno palo na pamet da je suvremeni trap trend zapravo jako sličan dominaciji sintetičkog rocka za odrasle kakav je zahvatio dobar dio mainstream izvođača u osamdesetima. Oba trenda istodobno iskazuju i regresivne i futurističke tendencije, često stavljajući tehnologiju ispred bilo kakvog osjećaja prirodne muzikalnosti. Također, oba su naizgled usko vezana uz upotrebu narkotika, no srećom trap producenti bar ne zaborave staviti obilne količine basa koje makar sprječavaju da vam uši budu spržene kao kad slušate pršteće "kokainske" albume The Rolling Stones iz kasnih osamdesetih.


Ova usporedba ne simbolizira toliko distopijski, otuđeni, iako visokotehnološki zvuk koji dominira u istovremenom komercijalnom vrhuncu i kreativnom dnu obaju žanrova koliko utjelovljuje ono što podrazumijeva život rock i ili pop (i ako ćemo baš biti skroz doslovni hip-hop zvijezde) u kontekstu kasnog kapitalizma. Naime, baš kao i ogromna većina pop rock zvijezda iz osamdesetih tako i traperi zvuče užasno isprazno, umorno i, ako baš hoćete, nesretno. Uspjeh je samo prividno poželjan, a egzistencija opterećena problemima koje (samo)novac ne može riješiti mada ga se u stihovima često spominje kao jedinog spasitelja.


Offset iz Migosa na svojem začuđujuće pristojnom i vrlo autobiografskom solo prvijencu "Father of 4" adresira dosta egzistencijalnih pitanja, od roditeljstva u naslovnoj pjesmi do svog mjesta u hip hop kulturi u "How Did I Get Here" ili obračuna s onima koji se žele okoristiti njegovom slavom u "Clout". Produkcija koju mahom potpisuju dva trap superproducenta Metroboomin i Southside prigodno je mračna, s bassevima koji se probija ispod frenetičnih hi hatova, minimalnom dozom melodije i nepostojećom željom za pop crossoverom. Za razliku od radova matičnog benda, Offset ovdje ne cilja na multiplatinaste naklade nego na ono što on prije svega percipira kao autentičnu uličnu glazbu i u tom smislu album se, premda predug i monoton, može smatrati uspjehom.


Vrlo sličnu stvar izvodi i veteran ovakvog zvuka i pristupa Future na svom novom albumu "The Wizrd" na kojem kroz 20 pjesama ponavlja manje više iste motive seksa, novca, droga i party nihilizma kakvi dominiraju na svim njegovim ostvarenjima. Jedini je problem je što među njima nema megahita kakav je primjerice "Mask Off" s istoimenog albuma iz 2017., odnosno tipa pjesme u kojoj stil i sadržaj uspijevaju stvoriti dojam višeslojne uvjerljivosti kakav je prijeko potreban da bi se ovakva glazba shvatila kao išta više od pozadine za striptiz klubove.


Dok se Future i Offset koliko god nezrelo i eskapistički pokušavaju nositi s svojim osobnim demonima, mladi princ trapa Lil Pump nastavlja biti ponosno blentav na svom drugom albumu "Harverd Dropout". Simplificiranu, glupavo zaraznu formulu ranih singlova poput "Gucci Gang" zamijenila je donekle dotjeranija produkcija koja zapravo ne komplimentira njegovom amaterskom šarmu. Ovako umjesto catchy geg pjesama dominiraju tragikomično isprazni singlovi poput "Drug Addicts" ili "Multi Millionaire" koje pokazuju svu žalost Pumpove formule lišene zarazne fraze. Sve što ostaje je čekati da se hip-hop Nirvana pojavi što prije.


137 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle