Kanye West ostavlja dojam potpuno pogubljenog čovjeka s debelo previše novaca, okruženog ljudima spremnima ugađati njegovim kontradiktornim hirovima.
Kanye West - Donda (G.O.O.D. / Def Jam, 2021.)
Dugoočekivani deseti studijski album Kanyea Westa došao je na repu još jednog kaotičnog promotivnog ciklusa i onoga što izgleda kao sve očitiji primjer propadanja mentalnog zdravlja. Ako ste kliknuli na ovaj tekst, to znači da ste barem površno upućeni u cijeli cirkus koji je prethodio albumu. Ono što je meni kao dugogodišnjem pratitelju autorova rada daleko zanimljivije je odustajanje od rigoroznog editiranja koje je pratilo "Yeezus" iz 2013. i vajominški ciklus albuma iz 2018. te konačno prepuštanje rastućem egu i iluzijama veličine u okvirima studija, a ne samo tabloida.
"Donda" je Kanyeov konačni pad. Ne samo da je to najgori album koji je snimio, nego i prvi na kojem se jasno vidi koliko je pogubio konce. Tekstualno je Kanye često znao zaglaviti u vlastitoj glavi, no čak i ti neuravnoteženi trenuci bili su uokvireni jasnom autorskom vizijom i perfekcionizmom koji ga je, koliko god bio iritantan, odvajao od prosjeka. Sa svoja skoro dva sata trajanja, ponavljanjima pjesama u različitim varijacijama i općenitim manjkom instrumentalne varijacije, "Donda" predstavlja potpunu inverziju remek-djela "My Beautiful Dark Twisted Fantasy". Taj album je također bio vođen neskrivenom ambicijom i egom, ali je isto tako bio zauzdan točno tamo gdje treba biti. Nije nimalo čudno da je to i posljednji album na kojem Kanye ne zvuči kao zarobljenik vlastitog ega, nego kao samo još jedan stanovnik ovog svijeta.
"Donda" je pak samo formalno ambiciozna mješavina utjecaja, lišena bilo kakve kontrole kvalitete. Gospel utjecaji s "Jesus is King" svedeni su na dugačke tonove na orguljama i gotovo njuejdž atmosferu koja se sudara s trap beatovima, 808 basovima, elementima housea i stadionske produkcije osamdesetih bez ikakvog reda i smisla. Unatoč brojnim odgodama izlaska albuma, sve zajedno zvuči nevjerojatno zbrzano i zbrkano. Osim toga, s preko trideset gostovanja album uspijeva istovremeno zvučati kao mikstejp različitih izvođača i jednolična amorfna masa.
Ovo je prvi album na kojem se čini da Kanye nema apsolutnu kontrolu na produkcijom i sadržajem nego pokušava kombinirati stvari koje su mu palile u prošlosti sa stvarima za koje misli da su trenutno aktualne. Krajni rezultat je žalostan, jer ne zvuči kao rad nekoga tko se uspješno prilagođava trendovima, niti je produkt neke beskompromisne autorske vizije. Umjesto toga Kanye, napokon i na ploči, a ne samo životu, ostavlja dojam potpuno pogubljenog čovjeka s debelo previše novaca, okruženog ljudima spremnima ugađati njegovim kontradiktornim hirovima. Vrijeme je za jednu dugu, dugu pauzu.