Nakon četiri albuma argument kako "nisu pravi black metal bend" sasvim se potrošio pa su se Deafheaven potvrdili kao ono što u stvarnosti jesu, jedan od najsvestranijih rock bendova današnjice.
Deafheaven i Inter Arma, Močvara, 13. listopada 2018.
Dobrodošli i dugoočekivani nastup Deafheavena u Zagrebu pokazao je zašto je ovaj često podjednako osporavan i hvaljen bend jedan od najzanimljivijih u posljednjih desetak godina. Koncert je otvorila Inter Arma, njihova predgrupa na europskom djelu turneje i metalskiji dio ove kombinacije "metala za nemetalce". Na albumima ovaj post sludge sastav iz Richmonda u Virginiji ostavlja dojam raznovrsnosti veće nego u svom živom nastupu. Akustična i southern rock naslanjanja čije korištenje pruža dobrodošli predah od zvučnog napada ostatka instrumentalizacije očekivano su odsutna u živom nastupu oslonjenom prije svega na iznimno glasan zvuk. Tek povremeno nadziru psihodelični elementni prisutni u gitarskim dionicama i thereminu koji ravnopravno dijeli pozornicu s drugim instrumentalistima, ali on preuzima ulogu samo u jam band breakovima tijekom kojih zvuče kao bastard Mastodona i The Allman Brothers Banda. Unatoč očiglednoj strasti i bubnjaru koji je nekoliko puta kao hobotnica oscilirao između tribalnih ritmova i obveznih bubnjarskih solaža iz sedamdesetih, Inter Arma uživo ostavljaju dojam zaglavljenosti u muljavim gitarskim rifovima i prebiranja po amplificiranim blues kosturima tako tipičnim za ovaj žanr.
Deafheaven su pak posve druga priča. Nakon četiri albuma argument kako "nisu pravi black metal bend" sasvim se potrošio pa su se potvrdili kao ono što u stvarnosti jesu, jedan od najeklektičnijih i najsvestranijih rock bendova današnjice. Ostavimo li zasad postrani vokal Georgea Clarkea, koji se da opisati kao "screamo susreće black metal", Deafheaven su izuzetno dinamičan i svestran bend koji u svojim podugačkim kompozicijama spaja sve i svašta: post rock Explosions in the Sky i Mogwai, goth rock The Curea, jungle pop R.E.M.-a, brit pop Oasisa, saharinski alt rock The Cranberries i naravno black metal poučke Mayhema, Burzuma i ostalih. Gitarski dvojac sačinjen od Kerryja McCoya i Shiva Mehre jasno dijeli melodijske i atmosferične zadaće osim kad ulete u izravni zvukovni napad kao u naslovnoj pjesmi proslavljenog albuma "Sunbather". Dinamičnoj i generalno epskoj zvučnoj slici pomaže i sjajni, svestrani bubnjar Daniel Tracy, čiji je utjecaj značajno doprinio sadašnjoj popularnosti benda. McCoyev melodijski senzibilitet i kompozicijska polivalentnost izdvajaju bend od većine post metal/shoegaze/blackgaze konkurencije i uživo dolaze do izražaja u svom punom sjaju.
No, ključ razumijevanja ovog benda je frontman George Clark. Unatoč njegovim sirovim, pomalo jednodimenzionalnim vokalima, upravo su njegova energija, uživljenost i nastup ono što izdvaja Deafheaven iz prosjeka metal bendova još više od netipične zvučne slike. Uloga standardnog metal frontmana najčešće je projekcija sigurnosti i maskuline energije, čak i kad se radi o rjeđim, ali ne i rijetkim frontwomenicama u metalu. Clark pak sve radi drugačije. Odjeven u crne hlače i crnu košulju dobro natopljenu znojem već nakon pola prve pjesme, on djeluje kao kombinacija glam rockera i teatralnog duhovnog vođe, a podivljalom kosom podjednako dirigira bendovim nastupom kao i "dirigentskim" radom ruku. Upravo takva uživljenost sasvim opravdava njegov počesto zakučasti tekstualni pristup urbanom životu kao permanentnoj apokalipsi, uvjerljivo oživljavajući sve koncepte moderne dokone melankolije prisutne na albumima u nepunih sat i pol intenzivnog živog nastupa.
Unatoč svim natruhama melankolije i beznađa, Deafheaven su od prvog trenutka bend koji nedvosmisleno slavi život, bez obzira koliko on bio manjkav i lomljiv. Upravo su to napravili i na svom premijernom zagrebačkom nastupu. Etiketirati ih metalcima, indie rockerima, hipsterima ili pozerima manje je bitno. Malo je bendova sposobno s tolikim guštom i strašću prenijeti svoj rad na pozornicu, a na kraju krajeva, to je jedino što se računa kad su koncerti u pitanju.