Search

Napet i neuredan, najosobniji iskaz Blura

Potrebom da konstantno ulazi na neistraženi zvukovni teritorij "13" vjerno reflektira vrijeme u kojem je nastao, kad su nekonvencionalne stilske vježbe bile najnormalnija stvar.

13 (EMI, 1999.)


Šesti album Blura predstavljao je ne samo njihov definitivni prekid s britpopom, nagovještenim dvije godine ranije sjajnim istoimenim albumom. Zahvaljujući iznimnoj uspješnoj "Song 2" on je dobro prošao čak i u SAD-u, a uz to poslužio i kao iskaz (poslužimo se imenom Trickyjevog albuma) predmilenijskih tenzija. Premda nije oslonjen na tehnološku paranoju i emocionalnu izolaciju poput Radioheadovog "OK Computer", "13" svejedno predstavlja ne samo najeksperimentalniji, već vjerojatno i najranjiviji i najosobniji iskaz tada još uvijek megapopularnog benda. I dok su njihovi najveći rivali iz prve polovice devedesetih snimali stadionske ekscese poput "Be Here Now", Blur su snimili labavo strukturirani album koji je spojio sve od gospelom nabijenog hit singla "Tender", preko kultne slackerske himne "Coffee&TV" do balade ultimativnog poraza "No Distance Left to Run". No deset pjesama između tih singlova je ono što čini "13" zanimljivim albumom i dvadeset godina nakon izlaska.


Nastao u razdoblju kreativne napetosti između frotmana Damona Albarna i gitarista Grahama Coxona, "13" te njihove tenzije izvrsno koristi tako što ih stavlja jedne uz druge. Coxonove punkerske i Albarnove eksperimentalne tendencije su, istina, koštale bend melodijskog senzibiliteta po kojem su bili poznati na ranijim albumima. On je zamijenjen labavim, ali nabijenim i atmosferičnim zvukom koji na momente zvuči kao spoj Milesa Davisa iz fuzijske faze i gitarske buke Sonic Youth. Pjesme poput "Battle", "Caramel" ili "Trimm Trabb" pune su trenutaka koji zvuče kao produkt improvizacije, strukturno opuštene, ali emocionalno napete. No nigdje bendov začudni pristup nije očitiji nego u abrazivnoj, a poletnoj "Bugman" čiji slojevi buke zvuče kao bubblegum pop izveden u industrijskoj sali. Još su zanimljivija četiri vrlo različita remiksa te pjesme na deluxe izdanju albuma u kojima sva četiri člana daja svoja naglašeno individualna viđenja pjesme, od Albarnovog vrlo gorillazovskog miksa preko gotovo disco verzije basista Alexa Jamesa do verzije breakbeat i buka Grahama Coxona.


Potrebom da konstantno ulazi na neistraženi zvukovni teritorij "13" vjerno reflektira vrijeme u kojem je nastao, kad su nekonvencionalne stilske vježbe bile najnormalnija stvar. Nije se radilo samo o postmodernoj modi "anything goes" koja je simbolički ocrtavala stoljeće na izmaku. Glazbena je industrija u predinternetsko doba (premda glazba možda nije bila sveprisutna kao danas) pružala izvođačima ekonomsku podršku za eksperimentiranje, kakvu danas pod utjecajem nemilosrdnih algoritmova i playlista jednostavno nemaju. Želja i potreba za propitivanjem vlastitog izričaja ustuknula je pred prilagođavanjem tržištu i njegovim zahtjevima. Želja za stvaranjem drugačijeg glazbenog jezika zamijenjena je pukim konformizmom koji vodi računa samo o sadašnjem trenutku.


Mark Fisher u "Ghosts of my Life: Writings on Depression, Hauntology and Lost Futures" spominje "sporo otkazivanje budućnosti" početkom novog milenija, kad su futurističke tendencije zamijenjene mahom karbonskim kopijama prošlosti. Dotad je bila gotovo uobičajena pojava da popularni izvođači eksperimentiraju zvukovima daleko izvan sfere onog što bi se smatralo komercijalno poželjnim te da razne utjecaje savijaju i miksaju kako im drago. Zato smo u drugoj polovici devedesetih imali "Odelay", "Mezzanine", "Soft Bulletin", "Deserter’s Songs" ili "XTRMNTR", a danas imamo što god pojave poput Mumford & Sons ili Imagine Dragons odluče nazvati reinvencijom svog zvuka.


Vrijedi istaknuti da "13" nije savršen album. Njegovi neuredni spojevi različitih estetika ne funkcioniraju uvijek najbolje, pogotovo kad se naleti distorzije sudaraju s relativno suzdržanim ostatkom zvučne slike. Možda baš u tom neočekivanom elementu i jest glavna poanta : "13" ne nalikuje ničem što su njegovi autori napravili u svojim karijerama prije i poslije njega.

0 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle