Ovo zasluženo hvaljeno ostvarenje mladih black midi pokazuje da u vidljivijem dijelu suvremenog indie rocka još uvijek ima mjesta za eklektični autsajderski naboj.
Schlagenheim (Rough Trade, 2019.)
Dugo nisam čuo intrigantniji gitarski album od debija mladog londonskog benda black midi. Klasična postava dviju gitara, basa i bubnja mogle bi vas zavaravati na pomisao da se radi o još jednom nahajpanom britanskom bendu koji crpi inspiraciju iz post punk razdoblja. No "Schlagenheim", iako načelno seže do tog perioda, predstavlja puno složeniji koloplet utjecaja.
Njihov nervozni "gitarsko-negitarski" zvuk može se povezati s puno toga - King Crimson iz faze "Discipline", Slint, This Heat, Battles ili Aphex Twin, no ne predstavlja direktni odraz ni jedne od navedenih referenci. Vokal gitarista Geordiea Greepa na momente zvuči kao muzikalniji John Lydon iz Public Image Ltd. Njegovi vokalni tikovi vjerno prate neprekidne dinamičke skokove u glazbi, dok se tekstovi uglavnom bave urbanom nelagodom sagledanom iz apstraktnije perspektive.
Glavni problem ovako gustog debija je to što zahtjeva nekoliko slušanja da se njegova hektičnost normalizira, a čak i uz taj uvjet njegova neprekidna nervoza jednostavno nije za svakog. Bend ipak nudi predahe između nesmiljene izmjene gitarske i ritmičke paljbe. Središnja tema "Western" pastoralno je hipnotički smiraj koji nudi jednako gustu, ali manje intenzivnu sliku benda, dok završna "Ducter" predstavlja zanimljiv spoj teatralnosti Jeffa Buckleyja i ritmičke složenosti afrobeata.
Ovo zasluženo hvaljeno ostvarenje pokazuje da u vidljivijem djelu suvremenog indie rocka još uvijek ima mjesta za eklektični autsajderski naboj za koji se činilo da je još početkom nultih ostao rezeviran za duboki underground.