Search

Bezobrazni majstori iluzije

Deafheaven uspijevaju pretočiti dosadu svakodnevice u nešto što se doista čini epskim nepreglednim i velikim, makar je istovremeno u pitanju samo predimenzionirani odraz te iste običnosti.


Ordinary Corrupt Human Love (Anti, 2018.)



Na svom četvrtom albumu Deafheaven definitivno odustaju od ideje da ikome dokažu da su "pravi" metal bend i umjesto toga s lakoćom uspijevaju potvrditi nešto drugo, da su jedan od najboljih gitarskih bendova tekućeg desetljeća. Baš kao i njegovi prethodnici, "Ordinary Corrupt Human Love" bezobrazno je ambiciozna ploča na kojoj George Clark još jednom gradi i razgrađuje svoju, za metal svijet toliko atipičnu personu "nihilista iz predgrađa", dok ga gitarist Kerry McCoy prati u stopu pružajući nevjerojatno raznoliku glazbenu pratnju njegovim lamentacijama. Dok su prije ipak donekle bili vidljivi stilski rezovi, na "Ordinary Corrupt Human Love" sve teče potpuno prirodno i sa sve vidljivijim prezirom prema žanrovskom svrstavanju.



Album otvara "You Without End" baladnim klavirom, spoken wordom i slide gitarom strpljivo gradeći himničke post rock tenzije sve dok karakteristični Clarkov urlik ne propara pjesmu negdje na pola sedmominutnog trajanja. No, to je tek produžena uvertira za "Honeycomb", naizmjenično furiozni i teatralno epski 11-minutni singl. U njemu se bend bez stida istodobno naslanja na Iron Maiden i Oasis, a sve je ogrnuto u snoliko pretencioznu ambiciju čija razina i kompetentnost izvedbe priziva Smashing Pumpkins iz faze "Siamese Dream". "Canary Yellow" taj epski ton nastavlja još nesputanijom svirkom koja s zavidnom lakoćom spaja stadionski rock, black metal blast beatove i jazzom inspirirane bubnjarske dionice, a sve se to odvija dok Clark, savršeno kombinirajući goth i new age patetiku, vrišti stihove poput

Staring out onto the earthly, pottery of

Pottery of existence, climbing light

Climbing light vines to heaven

Clay ribbons descend

Swirl downward against.



Stratosferske ambicije nakratko se primire u neobično suzdržanom poluakustičnom slowcore komadu "Near", da bi se potom opet rasplamsale u "Glint", gotovo savršenom spoju black metalskog bijesa i alter rock melodrame. Stihovi poput

Imagining you growing older

Somehow more beautiful

Surrounded by your children

And children's

Children

The midnight blue

The midnight blue of your calmness

Evening chamomile

dodatno udaljavaju Defheaven od metalskog leksika, premda su zapravo atmosferski uvijek jednom nogom u njemu. Raskošna i mračna folk balada s Chelsea Wolfe u "Night People" još je jedan izraziti stilski iskorak pa Deafheaven daju naslutiti da imaju nekoliko vrlo različitih albuma zapisanih u svojoj budućnosti. "Worthless Animal" pak zatvara album u velikom stilu, dinamičnim izmjenama bržeg i srednjeg tempa, još jednom naglašavajući McCoyevu polivalentnu gitarističku vještinu i majstorsku manipulaciju teksturama.


Miješajući melodiju i buku, patos i cinizam, Deafheaven još jednom pronalaze estetsku i emocionalnu crvotočinu između metal i indie rock svjetova, efektno poništavajući i jedne i druge. Stilski i sadržajno neustrašivi, uspijevaju pretočiti dosadu svakodnevice u nešto što se doista čini epskim nepreglednim i velikim, makar je istovremeno u pitanju samo predimenzionirani odraz te iste običnosti.

0 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle