Deafheaven uspijevaju pretočiti dosadu svakodnevice u nešto što se doista čini epskim nepreglednim i velikim, makar je istovremeno u pitanju samo predimenzionirani odraz te iste običnosti.
Ordinary Corrupt Human Love (Anti, 2018.)
Na svom četvrtom albumu Deafheaven definitivno odustaju od ideje da ikome dokažu da su "pravi" metal bend i umjesto toga s lakoćom uspijevaju potvrditi nešto drugo, da su jedan od najboljih gitarskih bendova tekućeg desetljeća. Baš kao i njegovi prethodnici, "Ordinary Corrupt Human Love" bezobrazno je ambiciozna ploča na kojoj George Clark još jednom gradi i razgrađuje svoju, za metal svijet toliko atipičnu personu "nihilista iz predgrađa", dok ga gitarist Kerry McCoy prati u stopu pružajući nevjerojatno raznoliku glazbenu pratnju njegovim lamentacijama. Dok su prije ipak donekle bili vidljivi stilski rezovi, na "Ordinary Corrupt Human Love" sve teče potpuno prirodno i sa sve vidljivijim prezirom prema žanrovskom svrstavanju.
Album otvara "You Without End" baladnim klavirom, spoken wordom i slide gitarom strpljivo gradeći himničke post rock tenzije sve dok karakteristični Clarkov urlik ne propara pjesmu negdje na pola sedmominutnog trajanja. No, to je tek produžena uvertira za "Honeycomb", naizmjenično furiozni i teatralno epski 11-minutni singl. U njemu se bend bez stida istodobno naslanja na Iron Maiden i Oasis, a sve je ogrnuto u snoliko pretencioznu ambiciju čija razina i kompetentnost izvedbe priziva Smashing Pumpkins iz faze "Siamese Dream". "Canary Yellow" taj epski ton nastavlja još nesputanijom svirkom koja s zavidnom lakoćom spaja stadionski rock, black metal blast beatove i jazzom inspirirane bubnjarske dionice, a sve se to odvija dok Clark, savršeno kombinirajući goth i new age patetiku, vrišti stihove poput
Staring out onto the earthly, pottery of
Pottery of existence, climbing light
Climbing light vines to heaven
Clay ribbons descend
Swirl downward against.
Stratosferske ambicije nakratko se primire u neobično suzdržanom poluakustičnom slowcore komadu "Near", da bi se potom opet rasplamsale u "Glint", gotovo savršenom spoju black metalskog bijesa i alter rock melodrame. Stihovi poput
Imagining you growing older
Somehow more beautiful
Surrounded by your children
And children's
Children
The midnight blue
The midnight blue of your calmness
Evening chamomile
dodatno udaljavaju Defheaven od metalskog leksika, premda su zapravo atmosferski uvijek jednom nogom u njemu. Raskošna i mračna folk balada s Chelsea Wolfe u "Night People" još je jedan izraziti stilski iskorak pa Deafheaven daju naslutiti da imaju nekoliko vrlo različitih albuma zapisanih u svojoj budućnosti. "Worthless Animal" pak zatvara album u velikom stilu, dinamičnim izmjenama bržeg i srednjeg tempa, još jednom naglašavajući McCoyevu polivalentnu gitarističku vještinu i majstorsku manipulaciju teksturama.
Miješajući melodiju i buku, patos i cinizam, Deafheaven još jednom pronalaze estetsku i emocionalnu crvotočinu između metal i indie rock svjetova, efektno poništavajući i jedne i druge. Stilski i sadržajno neustrašivi, uspijevaju pretočiti dosadu svakodnevice u nešto što se doista čini epskim nepreglednim i velikim, makar je istovremeno u pitanju samo predimenzionirani odraz te iste običnosti.