Pretvarajući ostavštinu novog vala u svojevrsne svete spise, gubimo upravo potencijal za promjenu i šok novog koji je on donio.
Haustor - Haustor (Jugoton, 1981. / Croatia Records, 2021.)
Električni orgazam - Električni orgazam (Jugoton, 1981. / Croatia Records, 2021.)
Šarlo Akrobata - Bistriji ili tuplji čovek biva kad… (Jugoton, 1981. / 2021.)
Razni izvođači - Paket aranžman (Jugoton, 1981. / Croatia Records, 2021.)
Vrlo lucidan poslovni potez Croatije Records da povodom četrdesete godišnjice reizda četiri formativna albuma ex-Yu novog vala sa sobom povlači i jednu od mojih omiljenih tema - nostalgiju. Pod nostalgijom mislim prije svega na višestruki odnos između između stare (tada aktivne) i nove (one koja je bila premlada) publike s jedne strane, te autora u mladosti i autora u sadašnjosti s druge. Unutar tog kompliciranog, višestrukog i višegeneracijskog odnosa tijekom četiri desetljeća stvorio se javni diskurs koji nema toliko veze sa sadržajem i stilom glazbe koliko s kombinacijom usmene predaje i službenih narativa koji su oblikovali mit o novom valu kao nedostižnom trenutku ovdašnje pop kulture.
S obzirom na to da su originalna vinilna izdanja često dosezala astronomske cijene tijekom vinilne renesanse posljednjeg desetljeća, ovaj potez je očekivan i više nego dobrodošao. Slušajući remasterirana reizdanja kultnih ostvarenja nameće se pitanje može li percepcija ovih albuma biti oslobođena mita koji s njima uvijek dolazi u paketu. Hagiografije novog vala poput Mirkovićevog "Sretnog djeteta" ili "Crno-bijelog svijeta", ali i cijelog niza članaka, priloga i drugih formi raznih drugih autora i protagonista zasitili su (da ne kažem zatrovali) percepciju šire javnosti o dosezima i veličini tadašnje pop glazbe.
Priča o mladosti, druženju i individualnoj genijalnosti zasjenila je nešto daleko važnije - novi val u Jugoslaviji nije bio samo slika generacije koja se krajem devedesetih i pogotovo tijekom nultih podbuhla, umorna i debela počela prisjećati "zlatnih godina", već prije svega odraz modernizma, napretka, prilika i mogućnosti tadašnjeg društva. Nije čin jugonostalgije zaključiti da ovakav oblik glazbenog izričaja naprosto nije bio moguć u većem dijelu istočne Europe toga vremena. Otvorenost koja se čuje u ovoj glazbi i četrdeset godina nakon njenog izlaska potvrđuje specifičnost tadašnjeg položaja Jugoslavije. Daleko od potpune zatvorenosti komunističkih režima, pripadnici raznih generacija nakon Drugog rata upijali su zapadnu pop kulturu, a novi val je, uz nekoliko iznimki tijekom šezdesetih i sedamdesetih (prvi album Timea ili "Dnevnik jedne ljubavi") prva točka u kojoj su ovdašnji glazbenici u potpunosti uhvatili korak sa zapadnim trendovima, na momente ih i prestižući.
Svi ovi albumi imaju slijepe točke, ponajprije u očiglednoj spontanoj prirodi nekih pjesama Šarla ili Idola. S druge strane i dalje zapanjuje činjenica koliko većina ovih materijala djeluje potpuno fokusirano na autorski cilj, odnosno produkt jasno definiranih estetskih vizija, a ne tek nabadanja mlađarije po garažama. Pretpostavljam da je to produkt erudicije, ukusa i naslušanosti puno šireg od kupovine nekoliko aktualnih ploča iz inozemstva. Utjecaji su uvijek vidljivi, ali nikad nisu u prvom planu. Očigledno je da su svi ovi bendovi itekako bili inspirirani onim što se tad odvijalo na britanskoj glazbenoj sceni, ali ništa ne odaje copy/paste osjećaj jer je sve filtrirano kroz osobna iskustva vrlo udaljena od onih kolega sa Zapada.
Slušajući ova i druga novovalna ostvarenja, često se pojavi osjećaj naknadne pameti; kao da je urgentnost i anksioznost ove glazbe nagovijestila sve što će se događati na ovim prostorima desetak godina kasnije. No to je samo isto dio tog tereta koji pridodajemo svaki put kad stavimo crno-bije… ružičaste naočale dok pričamo o novom valu. Kad se ogoli od bilo kakvog naknadnog mitologiziranja ili proročkog potencijala, radi se o izuzetno zanimljivom periodu nevjerojatne mladenačke kreativnosti koja uvijek može poslužiti kao nepresušan izvor inspiracije. S druge strane, ona postaje potpuno impotentna pa i kontraproduktivna kad ju se stavlja na nedodirljivi nostalgični pijedestal. Neprekidnim isticanjem neponovljivosti ovakvog plodnog razdoblja ne samo da se umanjuje šansa novim generacijama da stvore nešto autentično, već se i originalnim ostvarenjima oduzima šarm. Pretvarajući ostavštinu novog vala u svojevrsne svete spise, gubimo upravo onaj potencijal za promjenu i šok novog koji je on donio.