Pratt djeluje kao netko ne samo izvan svog vremena, već i vrlo često odijeljeno od ovog svijeta, kao duh s ploče, glas u glavi. Koliko god je upravo to doslovni opis glazbenog medija, to se ne događa baš često.
Quiet Signs (Mexican Summer, 2019.)
Treći album kantautorice Jessice Pratt predstavlja njen osebujni pogled na akustični folk koji je donio dosta pohvala i pažnje prošlom albumu "On Your Own Love Again". Prva stvar koju primjetite kad pustite neki od njenih albuma jest nesvakidašnja ljepota njene glazbe. Glas joj je neobično visok, gotovo neprimjeren odrasloj osobi, a opet nipošto dječji. Zbog jednostavnog pristupa pjesmama koje favoriziraju atmosferu i raspoloženje nauštrb melodije i pamtljivosti, glazba Jessice Pratt je istovremeno iznimno laka za slušanje i poprilično teška za definiranje. Usporedbe s drugim folk izvođačima su moguće, često i sasvim jasne, ali uvijek uključuju isključivanje unutar opisne sintagme:
"Joanna Newsom bez nepregledne kompozicijske ambicije"
"Nick Drake bez osjećaja prokletstva"
"Leonard Cohen bez manične želje za životom"
"Joni Mitchell bez hipijevskog šarma i zaigranosti"
"Nico bez tuge"...
Pored toliko izostavljanja ispada da glazbi Jessici Pratt nešto nedostaje, no to nikako nije slučaj. To je njena osnovna artistička distinkcija, ono što ju odvaja od prethodnika i suvremenika. Manjkavost melodije, refrena, instrumentalizacije, energije pa možda čak i strasti je ono što njenu glazbu čini zanimljivom. Znam da zvuči paradoksalno. Ako je nešto ravno i jednolično, kako onda može biti zanimljivo? Može jer je estetika, koju Pratt ovdje u odnosu na prethodne albume osnažuje i produbljuje, nevjerojatno dobro definirana. Toliko dobro da ne samo da Pratt djeluje kao netko izvan svog vremena, već i vrlo često odijeljeno od ovog svijeta, kao duh s ploče, glas u glavi. Koliko god je upravo to doslovni opis glazbenog medija, to se ne događa baš često. Većinu izvođača i dalje percipirate kao osobe ili barem projekcije osobnosti, a ne bestjelesne prikaze u eteru.
Sve ovo je još znakovitije ako uzmemo u obzir tekst sjajne “As The World Turns”
I know this world is turnin'
Burnin' on the wild words, can't seem to explain
More than just an outline born of fear
I won't find solace here
There's one thing wrong, chosen few
I need soul to keep the whistle blown
And it's so long before my future's come
Drawn in sand and on, on
Ovaj gotovo politički intoniran tekst upućuje na to da je Pratt svjesna koliko njena glazba zvuči eskapistički. Ne na autodestruktivan, nihilistički ili hedonistički način, kao što je slučaj s većinom popularne glazbe. Ona ne želi biti ovdje pa stvara drugi svijet. Na vama je da odlučite želite li zaviriti u njen vrlo osobni svijet.