Ovo je strip u kojem će se podjednako ozbiljno govoriti o sakupljanju Supermanovih klasičnih izdanja, citatima Martina Luthera Kinga, poreznoj politici te prednostima i nedostacima javnog školstva.
Ex Machina, Brian K. Vaughan/Tony Harris, Vertigo/Fibra 2018.
"Ex Machina" uvijek zanimljivog Briana K. Vaughana strip je koji svjedoči o vremenskom razdoblju kojem uz to sasvim vidljivo pripada. Nastao 2004., u vrijeme kad su autorice predgovora drugoj knjizi, sestre Wachowski, još bile braća (kako su navedene i u ovom izdanju iz studenog 2018.), strip je čvrsto ukorijenjen u post 9/11 paranoju koju ne propušta kritizirati, mada istodobno u nekoj mjeri simpatizira s narativom "war on terror".
Smješten na pola puta između superherojskog stripa i političke drame, "Ex Machina" rani je primjer velikog autorovog talenta i ambicije. Uz pomoć čistog, preglednog crteža Tonyja Harrisa Vaughan donosi priču o Mitchellu Hundredu, bivšem superjunaku koji je svoj kostim borca protiv zločina zamijenio političkim položajem. Vaughan ovim neobičnim konceptom žonglira relativno vješto, u njemu omiljenoj maniri nelinearnog pripovijedanja. Hundreda srećemo 2002., u trenutku kad je već izabran kao nezavisni kandidat za gradonačelnika New Yorka, ali ubrzo saznajemo i za njegovu nedavnu superherojsku karijeru "Velike mašine". Krajem devedesetih je Hundred, tada tridesetogodišnji građevinski inženjer, doživio nesreću tijekom koje je stekao mogućnost komunikacije sa svim oblicima strojeva, od telekomunikacija do motornih vozila. Njegova kratka i ne baš uspješna superherojska karijera u kojoj je bilo više promašaja nego pogodaka okončana je 11. rujna 2001. kad je uspio spriječiti pad drugog tornja WTC-a. Slavljen kao heroj, ali krivljen zbog žrtava u prvom tornju, Hundred uspije postati političar, ali ubrzo shvaća da je politička realnost daleko surovija od stripovske borbe protiv zločina. Ako vam ovaj scenarij zvuči kao "Spiderman susreće Zapadno krilo", niste na krivom tragu. Vaughan ovdje u jednu cjelinu spaja svoje očigledno vrlo gikovske strasti, za stripom i za političkom poviješću. Drugim riječima, ovo je strip u kojem će se podjednako ozbiljno govoriti o sakupljanju Supermanovih klasičnih izdanja, citatima Martina Luthera Kinga, poreznoj politici te prednostima i nedostacima javnog školstva. Dvije su glavne, naizgled nepovezane linije radnje - jedna prati Hundredovu gradonačelničku karijeru, odnosno pokušaj kompleksnog upravljanja gradom u razdoblju nakon tragedije, a druga polako otkriva porijeklo njegovih moći.
"Ex Machina" je jako zanimljiv premda možda preambiciozan strip u svom ogromnom obimu tema i žanrova kojima se bavi. No Vaughan je kreirao jako precizan opis paranoje post 9/11 razdoblja do te mjere da je čak i junakova supermoć djeluje kao divovski paranormalni uređaj za prisluškivanje. Osim toga, iz današnje polarizirane, zaoštrene političke perspektive jako je zanimljiva Vaughanova odluka da okarakterizira Hundreda kao "razumnog centrista" koji vozi slalom između progresivnih i konzervativnih zahtjeva u užasno zahtjevnom političkom okruženju. Kako strip odmiče sve se više čini da je Hundredova neutralnost na kušnji i da mora donositi odluke koje neće zadovoljiti ne samo sve, jednu ili drugu stranu, nego vrlo često neće nikoga. Sudbina široko gledanog globalnog centrizma u rasponu od Macrona do propale kampanje Hillary Clinton pokazuje da je Vaughan ovdje nanjušio nešto jako zanimljivo. Strip završava s izlaženjem 2010. prije nego se Mitch Hundred uspio susresti s Edwardom Snowdenom, ISIS-om, Bengazijem i Amazonovim neuspjelim dolaskom u New York, ali sve su te teme u nekoj formi naznačene na ovim stranicama - naravno, uz misteriozne svemirske sile, zelene tvari i ruksake s raketnim gorivima.