Search

Slojevitost urbane paranoje

Izazov je proglasiti "Us" filmom o klasi, na jednak način na koji je "Get Out" film o rasi. Peele ovdje ne nudi jednostavnu poruku.


Us, R: Jordan Peele, 2019.


Jordan Peele se u kratko vrijeme prometnuo iz darovitog komičara u jednog od najvećih autorskih potencijala današnjice, makar u sferi komercijalnog filma. Unutar franšizama, adaptacijama, remakeovima i rebootovima zasićenog okoliša suvremenog holivudskog filma, uspio je plasirati dva uzastopna hita koje je napisao, producirao i režirao. One koji su gledali kultnu seriju skečeva "Key and Peele" takav razvoj događaja ne iznenađuje, budući da su često i trominutni skečevi sadržavali iznimnu dozu kinematografske pismenosti i idejnih postavki dovoljnih za puno duže formate. No, uza sve navedeno postojala je šansa da Peelov odlični prvijenac "Get Out!" ostane tek sretna slučajnost.



"Us" je tu mogućnost značajno smanjio. Alegorija je jasna i jednostavna te je poslužila kao svojevrsno sumiranje i deklariranje nesigurnosti afroameričkog iskustva i nakon Obaminog mandata. U tom smislu izazov je proglasiti "Us" filmom o klasi, na jednak način na koji je "Get Out!" film o rasi. No, Peele ovdje ne nudi jednostavnu poruku. Koliko god spretno zatvara glavni rukavac radnje unutar dva sata, toliko ostavlja i značenje filma otvorenim. Od izlaska filma naišao sam na teorije koje govore da je film o svemu od užasa kapitalizma ili socijalizma (ovisno s koje strane spektra dolazi autor teorije) do toga da je priča o karijeri Black Flaga. Simbolizam u filmu je toliko jak da donekle podržava svaku od tih teorija.


Poprilično je ipak jasno da je Peele poznati “strah od drugog” okrenuo naglavačke unutar priče koja može funkcionirati kao i produžena epizoda “Zone sumraka” (nimalo čudno, Peele je producent i voditelj nove verzije poznate antologije). Za razliku od "Get Out!" gdje je rasa bila ključan dio narativa, u "Us" su protagonisti srednjeklasni Afroamerikanci, ali bi jednako tako mogli biti bilo koje rase ili nacionalnosti. Na četveročlanoj obitelji protagonista se naizgled ne vide tragovi nikakve opresije. Jedino što znamo u prvih pola sata je da se majka obitelji Adelaide (briljantna Lupita Nyong’o) kao djevojčica izgubila u lunaparku i da od tada vuče psihološke traume koje upućuju na dvojaki identitet. Njene slutnje i nesigurnosti postaju neočekivano relevantni kad nju i njenu obitelj na ljetovanju napadne četvero njima identičnih uljeza.


Slično kao i u "Get Out!", Peele koristi horor postavku, ovdje vječno omiljeni home invasion, kako bi dijagnosticirao vrlo širok spektar društvenih strahova i problema. Baš iz toga razloga predviđam filmu sličnu sudbinu koju je imao i kultni “They live!” Johna Carpetera, u smislu da je zbog jačine, ali i slojevitosti poruke nešto što je na prvu jako lako iščitati kao kritiku kapitalizma jednako tako lako shvatiti i kao njenu suprotnost. Carpenterov film funkcionira kao nemilosrdna satira i osuda reganovske Amerike. Peeleov, iako nije toliko oštar i eksplicitan, ipak jasno povezuje trampovsku i reganovsku Ameriku kroz upotrebu humanitarne akcije Hands Across America kao elementa jednog od narativnih mehanizama u filmu. Kao Trumpov lažni konzervativizam, tako je i Reganova lažna filantropija sakrivala brojne strukturalne probleme od onih koji najviše osjećaju njihove posljedice. Ni Peeleov film ne nudi odgovor na rastući problem nejednakosti, premda u samom finalu aludira na mogući klasni rat. No uz sve svoje slojeve i mogućnosti tumačenja ipak nedvojbeno poručuje "drugi" su na kraju uvijek "mi".

173 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle