Svojim besprijekornim stilom u izvedbi televizijskog i spotovskog veterana Rencka, "Černobil" zrači rijetko viđenim realizmom u današnjoj visokobudžetnoj produkciji. Uz sve to sadrži ogromnu količinu sporogoruće emocionalne gravitacije koja vas jednostavno uvuče u priču.
Černobil, HBO-Sky Alantic, 2019.
Petodjelna miniserija "Černobil" vjerojatno je najhvaljeniji TV proizvod ove godine. Kad vidite ocjene na popularnim agregatorima recenzija (9,7 na IMDB-ju, 95 % na Rotten Tomatoes, 83% na Metacriticu) preplavi vas nevjerica u toliki stupanj slaganja oko nekog (pop)kulturnog proizvoda u današnjem hiperdisperziranom svijetu. Bez obzira na svoj instatno probuđeni kontraški impuls i standardna upozorenja o faktualnoj točnosti cijelog pothvata, ostao sam zapanjen kvalitetom i koherentnošću cijelog projekta. Serija koju je zamislio scenarist i showrunner Craig Mazin, a režirao Johan Renck, tematizira poznatu katastrofu u nuklearnoj elektrani Černobil 1986.
Ono što vas prvo uhvati je vizualni dio. "Černobil" je nesvakidašnje neglamurozan, uronjen u socrealističku estetiku koja do izražaja dolazi u savršeno odrađenim setovima, kostimografiji i maskama, ali i sivkasto-zelenoj kinematografiji koja instatno u gledatelju pobuđuje osjećaj bolesti, klaustrofobije i straha. Strukturirana tako da vas odmah nakon kratkog prologa ubaci u događaje u travnju 1986., kad je eksplodirao reaktor 4 nuklearne elektrane Černobil u ukrajinskoj oblasti Pripyat, serija postiže efekt realistične nelagode lišene senzacionalizma rezerviranog za filmske i televizijske adaptacije stvarnih događaja.
Budući da ne smatram da fikcionalizirane verzije stvarnih događaja moraju odražavati objektivan prikaz događaja, ono malo što se seriji zamjera - prenaglašen/karikiran portret sovjetskih vlasti, portretiranje znanstvenika kao beskompromisnih boraca za istinu ili prenaglašavanje efekata radijacije - nije me omelo u cijelokupnom uživanju serije. Uostalom, u svijetu u kojem su adaptacije superherojskih stripova najpopularniji i najunosniji pop proizvod našeg vremena pomalo je neukusno, iako potrebno, govoriti o uzimanju dramaturških sloboda. Realno na ekranu ne postoji, ali realizam kao efektno i dobrodošlo stilsko sredstvo itekako postoji.
Nošena brilijantnim glumačkim ostvarenjima Jareda Harrisa i Stellana Skarsgårda, serija svoju poruku o štetnosti i potencijalnim zamkama birokratskog načina upravljanja zapravo isporučuje dosta suptilno. Ostavljajući svu napetost, pravnu dramu i osjećaje krivnje za posljednju epizodu koja se mahom koncentrira na tužnu i paradoksalnu situaciju u kojoj se našao Valerij Legasov (Harris), istodobno kritičar, žrtva i sudionik prikrivanja nedostataka u dizajnu nuklearnih reaktora, Mazin i Renck se koncentriraju na tragediju koja se dogodila, ali i još veće posljedice koje su izbjegnute. Sve to postižu stvarajući atmosferu permanentnog straha u gledatelja i odražavajući osjećaj nevjerice i nemoći protagonista. Na taj način izmjenom psiholoških stanja, činjenica i neprekidne radikalizacije situacije postižu efekt totalnog uranjanja u priču koja se odigrala prije više od trideset godina.
Mazin, čiji dosadašnji radovi uglavnom uključuju scenarije nastavaka Mamurluka i Filma strave, je istaknuo kako je inspiraciju za seriju pronašao u "globalnom ratu objavljenom istini". No, u želji da se suprotstavi sve istaknutijem pseudoznanstvenom trendu zapravo je, makar puno suptilnije i dostojanstvenije, potvrdio osnovno populističko načelo "nije bitno je li istinito, nego djeluje li istinito". Svojim besprijekornim stilom u izvedbi televizijskog i spotovskog veterana Rencka, "Černobil" zrači rijetko viđenim realizmom u današnjoj visokobudžetnoj produkciji. Uz sve to sadrži ogromnu količinu sporogoruće emocionalne gravitacije koja vas jednostavno uvuče u priču. Ostaje mi samo poželjeti nam još ovakve televizije.