Search

Ćakule: tko bi se družio s Fleabag?

S Djevojkom, autoricom na popularnom sajtu posvećenom serijama Serijala.com, razgovarao sam o BBC-jevom dramedy hitu "Fleabag".



D: "Fleabag" sam prvi put gledala krajem 2016., a bila sam toliko oduševljena da mi je bila u top 3 serije koje sam gledala te godine. Oduševila me njezina sirovost, crni humor, iskrenost i tragedija. Drugu sezonu sam čekala preko dvije godine, ali sve što sam zaboravila u međuvremenu je riješeno u prvih nekoliko trenutaka fantastične prve epizode druge sezone – Phoebe nas je podsjetila na sve bitne događaje, a tokom večere sa svim bitnim likovima nas odjednom podsjetila i na sve odnose, tenzije i oluje koje bujaju ispod površine "normalnih obiteljskih odnosa". Jednostavno fantastično napisano. Bilo je lijepo vidjeti i koliko je ona u zadnjih godinu dana od kad smo je zadnji put vidjeli (371 dan, 19 sati i 26 minuta od tada) sazrijela... točnije, zacijelila nakon proživljene traume te se pokušavala ponašati "odraslije" i odgovornije, makar to značilo samo i površinske odluke poput

bavljenja tjelovježbom i konzumiranje avokada. A i u kafiću joj je krenuo posao, ovaj put zapravo. Mislim da možemo shvatiti da je uspjela istinski napredovati već kad vidimo kako je odbila seks s onim zgodnim kretenom iz prve sezone, ali to svakako zapažamo u drugoj epizodi tokom neželjene terapije s psihoterapeutkinjom (koju glumi uvijek izvrsna Fiona Shaw), tokom koje Fleabag precizno secira sve svoje probleme i njihove razloge. Nekako mi je uvijek posebno drago vidjeti kvalitetno prikazane sjebane ljude s kojima mogu u sekundi suosjećati.


K: Budući da sam seriju pogledao u komadu, imam relativno svježi i cjelovit dojam. Slažem se da je i jako dobra i izvrsno napisana, kao i s tim da je između dvije sezone, a zapravo od druge polovice prve sezone prikazano sazrijevanje glavnog lika. No ono o čemu sam najviše razmišljao tijekom gledanja je upravo ova što si rekla o "kvalitetnom prikazu sjebanih ljudi". S jedne strane, jako cijenim što me nešto u svega 12 polusatnih epizoda uspjelo natjerati da marim za likove i da nisam indiferentan prema njihovim postupcima. S druge, nakon skoro dvadeset godina od ulaska u peak TV eru, pun mi je kufer sjebanih protagonista. Mogu - kao u ovom slučaju - cijeniti iznimnu vještinu pisanja, humora i glume koja je uložena u krajnji proizvod, ali mi je istodobno dosta likova poput Fleabag. Istina, Phoebe Waller-Bridge posebice u drugoj sezoni je niti ne štedi niti glamurizira, ali mi ostaje neko zasićenje takvim agresivno autodestruktivnim ponašanjem. To naravno ne znači da Waller-Bridge nije sjajan i iznimno duhovit crnohumorni scenarist, već da sam ja kao relativno revan gledatelj suvremene televizije sit "manjkavih" protagonista, na zabrinjavajuće sličan način na koji sam bio sit svih sitcom dobrica u osamdesetima i devedesetima.


D: Mogu te savršeno razumjeti, no meni Fleabag toliko iskače iz mora likova za koje bi po

nekim karakteristikama i ponašanju mogao reći da su slični da mi nije poput nijednog prije

viđenog. Uz to, u moru sjebanih likova svaki od njih može biti sjeban na svoj način, dok će

arhetipovi dobrica uvijek biti isti. Koliko god ona i bila slomljena osoba, svejedno dok je

gledam, vidim nekoga s kim bih se mogla družiti. Njena specifičnost nekako mi je najviše u

prvoj sezoni iskakala tokom njenih čestih obraćanja nama gledateljima, tako da je možda i

do osjećaja privilegiranosti i dodatne povezanosti - kako dijeli svoje intimne misli s nama, a

ne s drugim likovima. No, da se ne zadržavam samo na tome kako je slomljena osoba,

netko izgubljen u životu nakon smrti kako svoje majke, tako i najbolje prijateljice s kojom je

otvorila tematski kafić sa zamorcima kad je sretnemo u prvoj sezoni, a ispunjavala prazninu

koju je osjećala lopatama seksa i sarkazma, najnapetiji su mi trenuci druge sezone bili

njezini razgovori sa svećenikom, meni vrlo, vrlo dragim Andrewom Scottom. Želudac mi se

stisnuo dok je on nju pokušavao bolje upoznati u četvrtoj epizodi, što je odlika samo najbolje

napisanih odnosa i izvrsne kemije među glumcima, tako da im dajem medalju već za to.


K: To sa sjebanim likovima stoji, jednostavno pružaju više mogućnosti za razvoj priče. Rušenje četvrtog zida koje spominješ također mi se čini popularno u zadnje vrijeme, ali je ovdje odlično izvedeno jer se pomoću obraćanja publici povezuju praznine u radnji. Odnos sa svećenikom je po meni daleko najbolji dio serije. Ta dosjetka je mogla bit jeftino provokativna, a oni su je pretvorili u centralnu lekciju za protagonisticu, zapravo poruku da ne možeš imati sve. Kraj druge sezone je u tom smislu obrnut od kraja prve, kad smo saznali koja je uloga Fleabag u smrti njene prijateljice. Tada su njeni nepromišljeni postupci imali tragične posljedice. Ovdje vrlo svjesno i za standarde lika vrlo suzdržano ponašanje urodi nevoljkim prihvaćanjem tuđe odluke, što signalizira zaokruživanje priče i sazrijevanje lika. Ako imam jednu zamjerku na postavku serije onda je to što ne daje dovoljnu genezu lika Fleabag. Služi se tipičnim scenarističkim mehanizmima traume kao okidača destruktivnog ponašanja. Hoću reći, ne znamo ništa o njoj kao osobi prije smrti majke i prijateljice i upravo je tu moj problem s prikazom sjebanih likova. Krivac je najčešće neki događaj, a rjeđe je u pitanju činjenica da je lik jednostavno kreten.


D: Ne bih rekla, prvo - mislim da o Fleabag saznamo sve što trebamo saznati. U samo 12 polusatnih epizoda smo dobili i uspješnu karakterizaciju i kvalitetan i realan razvoj i sazrijevanje osobe koja je bila potpuno izgubljena. Ne zanima me pretjerano njen život prije, iz flashbackova vidimo sve što nam je potrebno, a kasnije se oni koriste i za efektivno emotivno evociranje njenih sjećanja i osjećaja. Dovoljno mi je i sjebanih likova koji su sjebani jer su jednostavno takvi, počevši od Bojacka, You're the Worst, Curba, pa i Mad Mena, Crazy Ex-girlfriend ili True Detectivea i još brojnih drugih. Razlog sjebanosti ne bi po meni trebao biti bitan, dok god je priča o toj osobi dobra i kvalitetno ispričana. I tu je Fleabag zaista odlična i drugačija od dosad viđenog. Uz odnos sa svećenikom, koji je vrhunski i ozbiljno analizirao nešto što se, kako si već rekao, lako moglo pretvoriti u neku sporednu šalu – a koji je tretiran vrlo realno i odraslo (potpuna suprotnost od laganih i vulgarnih pošalica iz prve sezone), još me nešto fasciniralo. Svaki put kad je svećenik zazvao Boga, "On" bi mu odgovorio. Bilo da mu je dobacio bocu alkohola, srušio sliku ili dvije sa zidova kad je trebalo, na neki potpuno mističan i neobjašnjiv način bi se "javio". To mi se činilo baš zgodno, pogotovo zato što je Fleabag u tim trenucima, kao što smo doznali za vrijeme njene recimo-ispovijedi, zapravo i sama tražila nešto. Jako mi je zgodno bilo to koketiranje sa postojanjem nekog višeg bića i smisla koji je ostao poznat samo svećeniku.


K: Taj odnos je kroz drugu sezonu postavljen kao nešto što je cijelo vrijeme tražila i kad se to razriješilo oslobodila se i nas (publike) mahnuvši četvrtom zidu.


D: Mislim da nije točno to tražila, po meni je to posljedica njenog sazrijevanja, točnije rješavanja krivnje koja ju je izjedala u prvoj sezoni i dopuštanja samoj sebi da voli nekoga i da bude voljena? Tako bismo mogli i interpretirati to što je svećenik jedini primjetio njeno probijanje četvrtog zida – dosad je bila iskrena i ogoljena jedino dok se obraćala nama gledateljima, a pred drugim likovima je vrlo rijetko pokazivala ono što je ispod fasade "normalnog" ili "prihvatljivog" ponašanja. Mislim da je fantastično koliko je i sama serija evoluirala iz prve u drugu sezonu; nešto što je počelo kao crnohumorna (tragi?)komedija s većim naglaskom na humornim elementima, usputnim gegovima koji nisu toliko bitni za radnju, dok je u drugoj ipak više poprimila oblik drame s humornim elementima. U prvoj sezoni sigurno ne bismo vidjeli fantastične trenutke poput sjajnog monologa Kristin Scott Thomas o prirodi bivanja ženom iz treće epizode, kao i emotivno razrješenje priče Fleabagine sestre Claire i odnosa s njenim odvratnim mužem. Slično kao i lik Fleabag, i sama serija se postupno ogolijevala i postajala sve iskrenijom i izravnijom; u suprotnom ne bi ni finalno emotivno razrješenje bilo moguće – svećenikov govor o ljubavi i njihov rastanak, kao i oproštaj od gledatelja, efektivno je i kao razvoj likova i kao razvoj same serije. Naprosto sam oduševljena vještinom na koji je Phoebe Waller-Bridge to sve napisala, unijela mnoštvo detalja koje bismo mogli analizirati, uz uvijek brilijantan dijalog koji je potpuno dovitljiv i slojevit, a istovremeno i realan. Vjerojatno je dosad postalo jasno da bih o "Fleabag" mogla danima pisati pohvale i pritom postati već lagano nesuvisla, ako već dosad nisam to postala. Meni je "Fleabag" definitivno jedna od najboljih serija ove godine, druga sezona je sve što je funkcioniralo u prvoj uzdignula na novu razinu, dodala još nijansi i slojeva koje je izvrsna glumačka postava bolno realno prikazala.


K: Meni je nekako najdraže to brisanje granica između drame i komedije i nadam se da će se taj trend nastaviti i dalje... a i da će Waller-Bridge uspjeti ubaciti koji svoj sarkastični onliner i u novom Jamesu Bondu.


D: I ja se nekako nadam da će ipak pogaziti svoju odluku i dati nam još druženja s Fleabag,

ali ako definitivno završi s drugom sezonom, mislim da je kraj prikladan i da se ne moramo

za nju više brinuti jer će sve nekako ipak biti u redu.

154 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle