I’m not going to call anything I worked on “perfect”.
Tijekom našeg dvadeset i nešto godišnjeg prijateljstva, s Hrvojem (Frančeskijem) sam se posvađao samo jednom. Razlog? On je tvrdio da je Steve Albini producent, dok sam ja, kao svaki pravovjerni štovatelj lika i djela, upormo tvrdio “ne, ne on je inženjer zvuka”. Svađa je eskalirala tako da sam ja bijesno odjurio, dok je Hrvoje zbunjeno prasnuo u smijeh. Naravno, trebalo mi je nekih pola sata da dođem k sebi i shvatim koliko je to banalan razlog za svađu. Na stranu to što je Hrvoje, kao i mnogi drugi moji prijatelji i poznanici tijekom života, u tom trenu jednostavno uvidio kako je moja sposobnost da se zakačim za (ne)bitnu faktografiju kao Sveto pismo izvor mnogih mojih urnebesnih i eksplozivnih reakcija, ostaje činjenica da smo obojica zapravo bili u pravu.
Upućeni u Albini mitologiju znaju o čemu se radi - tehnikalija koja je uzrokovala gore opisanu svađu zapravo se nalazi u srcu njegovog glazbenog aktivizma. U kultnom eseju “The Problem with Music” objavljenom 1993. na samom vrhuncu alternativne zlatne groznice, detaljno je objasnio kako izdavači cijede glazbenike i stvarnu perspektivu glazbenika koji potpisuju za veliku izdavačku kuću. Kao izvorni DIY glazbenik i idealist, Albini je tijekom cijele svoje karijere odbijao primati tantijeme za svoj rad iako je to uobičajena praksa u glazbenoj industriji koja bi mu zasigurno donijela ogromne svote dodatnog novca. Gledajući tako, Steve Albini bio je i ostao, sve do svoje iznenadne smrti, audio inženjer.
Gledajući stvari estetski, Albini je apsolutno bio producent. Njegov prepoznatljivi zvuk nalazi se na stotinama, pa i tisućama snimki bendova iz svih krajeva svijeta s kojima je radio tijekom posljednjih četrdesetak godina. Prva i osnovna stvar koja Albinijevu snimku čini prepoznatljivom je tretman bubnja - on je uvijek prepoznatljivo suh, precizan i oštar, kao legendarni Bonhamov zvuk sveden na gabarite dnevnog boravka ili klaustrofobično klupskog prostora. Druga je “zemljana” kvaliteta ostalih instrumenata. U tipičnoj Albinijevoj snimci dominira osnovna i precizno pozicionirana boja svakog instrumenta čime se dobiva prizemljeni organski zvuk. Albini je uvijek govorio da je njegov osnovni zadatak što preciznije uhvatiti zvuk benda. U tom smislu on je bio zagriženi dokumentarist, jer bez obzira radio na folk albumima Nine Nastasije ili drone metal epici Sunn O))), uvijek je težio uhvatiti što precizniju sliku benda i prostora. Dalje je sve na članovima, njihovoj pripremljenosti i instrumentalističkoj kemiji. Ako ste slušali gitarsku glazbu posljednjih nekoliko desetljeća, taj ste zvuk i tu estetiku čuli nebrojeno puta, a njegov opus (koliko će god sad nažalost postati konačan) i dalje će biti vrelo otkrivanja i nadahnuća, kako glazbenicima tako i slušateljima.
Osim po svojim bendovima, snimanju i igranju pokera, Albini je, posebno posljednjih godina, postao poznat kao čangrizava, duhovita javna figura koja se ne libi uzeti na nišan sebe i druge. Lako je pronaći njegove tvitove o mržnji prema produkcijskoj estetici osamdesetih ili Steely Dan, no osim što je zagriženo zastupao estetiku koju je volio, Albini je jedan od rijetkih pripadnika svoje generacije koji prihvatio odgovornost za vlastitu egdelord prošlost, otvoreno priznajući da nije uvijek razumio vlastiti položaj i da ga je zlorabio ne razmišljajući o posljedicama. “Specifically regarding the anti-woke comics today, the uncomfortable truths that they’re expressing are genuinely, almost exclusively, childish restatements of the status quo.”
Rečenica iz gore linkanog intervjua manje više sve objašnjava. Neugodne istine nisu nabrajanja naučenih stereotipa zbog kojih se ti sam osjećaš bolje. Albini je takvih grešaka u prošlosti imao bezbroj i njegove isprike ih zasigurno ne mogu poništiti, ali sposobnost priznavanja pogreške je nešto što je i za njegovu, a i generaciju puno mlađih muškaraca, prerijetka pa i endemska pojava. Tu negdje dolazimo i do biti noise rocka - je li politička korektnost ubila žanr kao što je ubila komediju (da parafraziram poznatog blue komičara Jerryja Seinfelda) ili mu odmicanje “childish restatements” i prihvaćanje ograničenja vlastitih stavova i osobnosti može udahnuti novi, kreativniji život? Njegov sonični i emocionalni raspon svakako posjeduje taj kapacitet. Pretpostavljam da je Albini prvi to jako dobro razumio, jer bit glasne glazbe na kraju nikad nije u edgynessu ili sposobnosti da uvrijedi, nego u sposobnosti da oslobodi.
Novi album Shellaca izlazi idući tjedan. Umjesto prilike da se smijemo urnebesnoj naslovnici i prilozima u The Wireu, postao je neočekivani epitaf. No za nekog tko se toliko tvrdoglavo držao svojih principa i tko je toliko marljivo radio, smrt nije i ne može biti kraj. Nama koji smo još uvijek na Zemlji ostaje preslušati stotine albuma i teško ćemo potpuno shvatiti tu energiju i dobroćudnu tvrdoglavost. Bez obzira što tvrdio ili što omoti ploča govorili, Albini je bio glazbenik, gitarist, inženjer zvuka i da, khm khm producent. No važnije od svega, bio je čovjek koji je pokazao da ideja nezavisne glazbe nije tek floskula, nego ideal koji se može desetljećima živjeti u praksi, ali samo ako si spreman biti iskren prema sebi i drugima.