Generacije glazbenih fanova odgojene su na ideji da talent znači i uspjeh koji će doći kroz uporni rad i usmenu predaju o kvaliteti nekog izvođača. No, većina domaćih glazbenika su prekarni radnici koji rade druge poslove da bi preživjeli. Glazba, pogotovo autorska, je najčešće samo hobi.
U nedavnom tekstu o Ireni Žilić i Morcheebinoj obradi njene pjesme "The Moon" na portalu Ravno do dna Zoran Stajčić vuče paralele između glazbe i nekretninskog biznisa, pretvarajući tantijeme od glazbe na domaćem tržištu u nekretnine, dok su one na međunarodnom tržištu pamet. Tekst kreće s dobrom namjerom - promocijom uspjeha Irene Žilić - no vrlo brzo dolazimo do dijela u kojem Stajčić, baš kao dobar dio domaće glazbene kritike srednje generacije, pokazuje da ne razumije aktualne globalne i regionalne trendove glazbene ekonomije.
Namjera ovog teksta nije napasti mišljenje Zorana Stajčića ili omalovažiti radove Irene Žilić. Daleko sam od najpametnijeg ili najupućenijeg u sve tokove glazbenog biznisa, no čitajući tekst shvatio sam da pripada rokističkom modelu razmišljanja kojem, htio ili ne htio, i sam većim dijelom pripadam. Generacije glazbenih fanova odgojene su na ideji da talent znači i uspjeh koji će doći kroz uporni rad i usmenu predaju o kvaliteti nekog izvođača. U tekstu Stajčić spominje kako su mainstream mediji u Hrvatskoj godinama zanemarivali kantautorsku scenu i na razini čiste emocije sklon sam se složiti s tom tvrdnjom. No isto tako mislim da je ovdašnja kantautorska scena kroz posljednjih desetak godina dosegla svoj logični komercijalni limit. Izvan onoga što definira naš glazbeni ukus, koliko god bio rafiniran ili nerafiniran (i što god to značilo), nalazi se glazbeno tržište koje je oduvijek potpuno drugačije od onoga kakvim ga vide glazbeni zanesenjaci. Ono zapravo dosta nalikuje na tržište nekretnina u smislu da je u pitanju čisto ulaganje. Kroz prošlu godinu kupovalo se i mešetarilo back katalozima velikih zvijezda i klasičnih izvođača, najnoviji kripto trend prodaje NFT-a također je pokušaj špekulacije, ne samo umjetninama nego i imidžem njihovih stvaratelja. Drugim riječima, glazba je baš kao tržište nekretnina, samo još nesigurnije i nemilosrdnije, pogotovo u pandemijskim vremenima u kojima je koncertna industrija (koja predstavlja njen ogromni dio) praktički na koljenima.
Glazbena industrija kakvom ju je prikazao Zoran Stajčić u svom tekstu praktički više ne postoji. Kada pišemo (i sam sam itekako kriv za to) o domaćim izvođačima sa svjetskom kvalitetom, zaboravljamo da je kvaliteta tek djelić priče. Za izvođače koje dolaze iz malih zemalja poput Hrvatske nije dovoljno da budu dobri, nije čak dovoljno ni da ih država financijski potpomaže kako to primjerice rade skandinavske zemlje za svoje izvođače. To što su Morcheeba odlučili obraditi pjesmu Irene Žilić kao singl svog novog albuma je jako lijepo priznanje kolega i doista pokazuje potencijal njenog autorskog rukopisa, no da bi se ostvarila globalna prepoznatljivost za izvođače iz zemalja s nerazvijenom glazbenom industrijom ili s malih tržišta poput našeg treba postojati gimik koji ih izdiže iznad sličnih zapadnih kolega. Iskustvo je pokazalo da je to najčešće fuzija s nekom tradicionalnom glazbenom baštinom, a čak su i onda šanse mršave. Suprotno od rokističkog narativa kojim su nas hranili od kraja šezdesetih naovamo, glazba za 99 posto izvođača nije glamurozno zanimanje. Većina glazbenika su prekarni radnici koji rade druge poslove da bi preživjeli. Glazba, pogotovo autorska, je najčešće samo hobi. Što se tiče glazbe same Irene Žilić već sam pisao da je njen zadnji EP idealan za upotrebu u TV serijama i playlisting jer posjeduje dovoljno definiran stil, a pjesme opet imaju nenametljivu kvalitetu idealnu za takvu namjenu.
No, priča o nekretninama me još jednom posjetila da ovih prostori zapravo imaju glazbenu industriju. Kanali poput IDJVideos produciraju spotove s milijunskim brojem pregleda od kojih ti se zavrti u glavi. Gledamo li na glazbu kao na biznis, onda smo svi mi odgojeni na temeljima nekih glazbenih kontrakultura unaprijed poraženi, jer ono što mi favoriziramo na globalnoj i regionalnoj razini ne prolazi kao ultrakomercijalni proizvod. I ništa zato. Umjesto da smo ljuti na nepriznavanje mainstreama, trebamo nastaviti pisati o stvarima koje volimo. Ne zato što imaju ili nemaju tržišni potencijal, nego zato što ih volimo.