​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle
Search

Radioglave na filmskom platnu

I Greenwood i Yorke uklapaju nasljeđe kraut rocka u vlastiti perfekcionistički kompozitorski izraz. Tu poveznice završavaju.

Thom Yorke - Suspiria (XL Recordings, 2018.)

Jonny Greenwood - You Were Never Really Here (Lakeshore, 2018.)


Thom Yorke iz Radioheada okušao se u svijetu filmske glazbe očekivano ambicioznim soundtrackom za "Suspiriju" Luce Guadagnina. Njegov kolega iz benda i sad već iskusni filmski kompozitor Jonny Greenwood ranije ove godine objavio je jedan od svojih najboljih radova, glazbenu kulisu za "You Were Never Really Here" Lynne Ramsay. U oba slučaja se osjete tragovi matičnog benda, no i sloboda koju pruža prostor izvan standardnog formata.




Yorkeova "Suspiria" uspostavlja vlastiti jezik i pametno bježi od naslanjanja na soundtrack originala talijanskih horor prog majstora Goblin. Postoji li pak poveznica s Greenwodovim radom na "You Were Never Really Here", baš kao i u novijoj fazi Radioheada ona se nalazi u naslanjanju na nasljeđe kraut rocka, poglavito bendova poput Can, Faust, Cluster i Neu čiju repeticiju Greenwood i Yorke uklapaju u vlastiti perfekcionistički kompozitorski izraz. Tu poveznice završavaju.


"Suspiria" ima jako malo veze sa standardima današnje filmske glazbe, a izuzevši nekoliko pjesma s vokalom, i s većinom Yorkeovog dosadašnjeg rada. Dobar dio ovog osamdesetminutnog soundtracka otpada na orkestralne komade na tragu kompozitora suvremene klasike poput Györgya Ligetiija ili Oliviera Messiaena, stvarajući atmosferu straha i neopipljivog nepoznatog čak i u minimalističkim dijelovima. Spajajući melodičnije elemente s tim slojevitim, disonantnim zvukom, Yorke je stvorio sugestivno djelo koje odlično funkcionira i bez vizualne komponente.


Greenwood se pak oslanja na sličan miks moderne klasike i kraut rock/post punk utjecaja kako bi kreirao bogatu snoliku atmosferu, također odlazeći u neugodno abrazivne momente, nekarakteristične za većinu njegovog filmskog, a posebice bendovskog rada. Ono što fascinira kod oba soundtracka jest minuciozni analogni, organski zvuk odmaknut od suvremenih digitalnih trendova u filmskoj glazbi. Možda baš zbog toga, ova glazba stvara drugačiji, gust i opipljiv osjećaj.


49 views