Teško je opisati što je "Yankee Hotel Foxtrot". I dandanas zauzima posebno mjesto u bendovoj diskografiji, kao njegov istodobno najpopičniji i najneočekivaniji potez.
Prošlotjedna Pitchfork desetka izvrsnom novom albumu Fione Apple skrenula je pažnju na to koliko ih je zapravo malo dodijeljeno recentnim albumima u povijesti sajta. Jedan od tih rijetkih sretnika bio je i četvrti album Wilca. Iz današnje perspektive, lako je gledati album koji je jučer napunio 18 godina od izlaska kao definitivno djelo ovog benda, svojevrsni psihodelično melankolični suvenir iz post 9/11 doba. Napokon, radi se o albumu na kojem se nalaze pjesme nazvane "Ashes of American Flag" i "War on War"!
No nastanak ovog albuma nije ukazivao na sretan kraj. Izdavačka kuća Reprise odbila je izdati album pod izlikom da je nekomercijalan. Jay Bennett, uz Jeffa Tweedyja glavni autor, napustio je bend nakon snimanja albuma i sve je ukazivalo na njegov skori raspad. No Wilco u rujnu 2001. streama nesuđeni album na svom sajtu, što je s tadašnjim internetskim vezama bila čista ludost i egzotika, no dovoljno dobro da piratske kopije počnu kružiti i stvore vrlo povoljnu usmenu predaju. Album je preuzela Nonesuch, druga Warnerova podetiketa, i kad je napokon izašao ne samo da se nije pokazao komercijalno neuspješnim, nego je zauzeo 13 mjesto Billboardove ljestvice najprodavanijih u tjednu izlaska, što je bio njihov daleko najbolji rezultat. U konačnici je došao i do zlatne naklade.
Samo nekom ispranom A&R kadru na kraju devedesetih se ovaj psihodelični pop dragulj mogao činiti neslušljivim. Ipak, ako uzmemo u obzir da su početkom nultih najpopularniji bendovi bili danas ismijavani Creed, Nickleback, Puddle of Mudd ili Staind, nije toliko čudo da bi ovaj topli staromodni, a opet futuristički album netko smatrao nezanimljivim. Očito jer nema ni izdaleka dovoljno “arghhhhhhhhhhhhhhh”.
Premda je album snimljen prije 11. rujna 2001., gotovo ga se isključivo promatralo kroz tu optiku zbog ugođaja i referenci u pjesmama. Teško je zapravo opisati što je "Yankee Hotel Foxtrot". I dandanas zauzima posebno mjesto u bendovoj diskografiji, kao njegov istodobno najpopičniji i najneočekivaniji potez. U srcu svega su bitlsovski pop dragulji, samo malo ukrašeni kombinacijom njihovih americana korijena i baroknih, ali netipičnih produkcijskih zahvata Jima O’Rourkea. Nije teško čuti utjecaj ovog albuma u cijelom nizu indie ostvarenja u sljedećih desetljeće i pol. Tweedyjevi tekstovi puni su apstraktnih, ali iznimno snažnih pjesičkih slika, a prevladavajuća atmosfera jedinstven je spoj optimizma i melankolije. Tijekom cijelog albuma Tweedy se doima kao da je na rubu suza, ali ga nikad ne prelazi.
"Yankee Hotel Foxtrot" nije mračan album, nego ostvarenje koje budi nadu iako priznaje da stvari nisu dobre. Slušajući ga danas, u ovakvim izvanrednim, neizvjesnim okolnostima, znam ne samo da je zaslužio svoje mjesto u glazbenoj povijesti, nego da je imati i za 20, 30 ili 50 godina.