Konfrontacijska priroda ovih pjesama može lako iscrpiti slušatelja već nakon jednog slušanja. To ipak ne znači da nije u pitanju zanimljivo ostvarenje.
Girl with Basket of Fruit (Polyvinyl, 2019.)
And I am kind of a dopey-ass goofball weirdo
So I can get why some people don't like me
Jamie Stewart više od 15 godina tretira svoj najpoznatiji projekt Xiu Xiu kao svojevrsni audio dnevnik. "Girl with Basket of Fruit", njihov/njegov jedanaesti album, jako dobro ilustrira vrline i mane takvog pristupa.
Prethodni album "Forget" bio je rijetka zvijer u katalogu Xiu Xiu, gotovo optimalan balans abrazivnog i prijemčivog. "Girl with Basket of Fruit" više pripada tradiciji namjerno neugodnih ostvarenja poput "Angel Guts: Red Classroom" ili prvijenca "Knife Play" pa konfrontacijska priroda ovih pjesama može lako iscrpiti slušatelja već nakon jednog slušanja. To ipak ne znači da nije u pitanju zanimljivo ostvarenje.
Unatoč visokom tempu produktivnosti, Stewart uspijeva gotovo svaki album pomaknuti u drugačijem zvukovnom smjeru. Većina pjesama na albumu sadrži intenzivne tribalne ritmove kakvih dosad nije bilo u njihovoj glazbi, što ovim minimalistički aranžiranim pjesmama u ostatku instrumentalizacije daje osjećaj plesne glazbe, katarzične, ali opet duboko uznemirujuće, usporedive sa slomom živaca nasred plesnog podija.
Usprkos zanimljivoj zvukovnoj postavci koja spaja razne tradicije pomaknute plesne glazbe, u rasponu od Coil i Throbbing Gristle preko Muslimgauze do Prurienta i Sophie, album često pada na Stewartovim tekstovima, uglavnom nizovima slobodnih asocijacija punih uznemirujućih slika i lišenih ogoljene emocionalne snage kakva krasi njihove najbolje pjesme. Želeći biti neprekidno intenzivan, Stewart ovdje često ispada banalan, provokativan zbog provokacije i nepotrebno vulgaran. Nakon sve te buke i vriske, album završava na neočekivano optimističnoj, za standarde ovog benda gotovo slatkoj noti. “Normal Love” minimalistička je balada na rubu pop pjesme, što je u pravilu najučinkovitije oružje Stewartovog autorskog arsenala.
I want to pretend
But I cannot pretend
Want me to speak nor to blink
You don't want to feel attractive nor feel pride
I think, in the end, I don't need to feel pride
Normal love, normal love, normal love
pjevaju gotovo kroz šapat Stewart i Eugene Robinson iz Oxbox i uspijevaju u par minuta iznijeti sve osjećaje urbane izolacije, usamljenosti iscrtane u prethodnih osam pjesama, samo puno izravnije i bez nepotrebnih taktika privlačenja pažnje.