Search

Kraljevi viralne dosade

Najnoviji albumi novo su kreativno dno za bend ionako specijaliziran za istraživanje njegovih dubina.

Weezer (The Teal Album), Atlantic, 2019.

Weezer (The Black Album), Atlantic, 2019.


Davno prije nego što su obradili Totovu "Afriku" kao odgovor na Twitter izazov, Weezer su bili pioniri viralnosti i memova. Legendarni spot za "Buddy Holly" bio je dodatak instalacijskom disku za Windows 95, a video za "Pork & Beans" prepun je ranih zvijezda YouTubea. Rivers Coumo dobro zna kako privući pažnju čak i kad nema pravi hit, i to više od dva desetljeća. Ovakvo i slična mišljenja kritičara ćete pročitati u gotovo svakom osvrtu na dva friška ostvarenja, uz obavezan dodatak kako se radi o barem djelomičnom povratku u formu. Nada umire posljednja pa će ljudi vječito pokušavati učitati značenje u nešto što su nekad voljeli, čak i onda kad je ono odavno nestalo.


Najnoviji istoimeni albumi (dosadili ste s bojama, nije više ni najmanje simpatično) novo su kreativno dno za bend ionako specijaliziran za istraživanje njegovih dubina. “The Teal Album” kao kolekcija obrada prije svega služi promociji novog studijskog albuma. To bi bilo sasvim u redu da nije toliko očajno izvedeno. Da je sve ostalo na "Africi", moglo bi se otpisati kao još jedan manje ili više simpatičan gimmick, ali album je kolekcija deset superhitova odrađenih u maniri potpuno nezainteresiranih sudionika karaoka. Zbog toga funkcionira kao brzinski i jeftin pokušaj unovčavanja nostalgije, općeg mjesta koje se mora dotaknuti, a ne signaliziranje osjećaja osobne veze s prošlim vremenima, što bi u pravilu trebala biti i što su sami Weezer nekad davno sjajno utjelovljavali.


"The Black Album" je pak zamišljen kao "mračni" suputnik "The White Albumu", njihovom manje-više općeprihvaćenom "povratku u formu" iz 2016., koji je kvalitetom zapravo bliže skromnom podsjetniku na njihove slavne dane powerpopa s prva tri albuma. Taj samoproklamirani mrak ovdje je naznačen jedino kroz često provlačenje tema poput izolacije uzrokovane digitalnim medijima i urbanih strahova. Glazbeno gledano, album nastavlja tragikomični trend ostvarenja poput "Ratitude" i "Pacific Daydream", ponajprije u smislu prilagođavanja benda milenijskom pop zvuku koji ne samo da im nikako ne pristaje, nego se čini da ga ni ne razumiju najbolje. Pjesme poput "Zombie Bastards", "Living in LA" ili "California Snow" zvuče kao jeftine kopije One Direction ili Katy Perry, a naslanjanje na već zastarjele produkcijske trendove zapravo je poprilično porazno za nekoga s tako istančanim melodijskim senzibilitetom kao što je Coumo.


Nema sumnje da će Weezer nastaviti štancati ovakve potpuno bespotrebne i dosadne albume dok se god mogu nadati da će ih njihov osjećaj za medijsku pozornost izvući iz govana. Zaboravljaju da viralnost ne garantira dobre pjesme, a njih je ovaj bend davno ostavio iza sebe.


0 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle