Search

Weekend Getaway vol.9: Deep Blue Day

O još uvijek nedefiniranom žanru ambient americane se počelo govoriti više u posljednje vrijeme. Ambient americana bi bila spoj američkih folk motiva i ambijentalnih zvučnih tretmana najčešće uz upotrebu pedal steel gitare u teksturalnoj ulozi kakvu obično zauzima sintesajzer.


U prosincu 2020., u recenziji nekoliko novih albuma s naglaskom na Promise SUSS-a za časopis Wire, izraz je eksplicitno upotrijebio Antonio Poščić, trenutno vjerojatno najbolji hrvatski glazbeni kritičar. Poščić, naravno, nije prvi kojem je ova sintagma pala na pamet, dapače, rekao bih da se svjesno ili ne motala po glavi svima koji su čuli soundtrack Ryja Coodera za "Paris, Texas" Wima Wendersa. No, on u tekstu pobliže definira stilske karakteristike koje bi sačinjavale ambient americanu.


"Realer than reality, their music emanates and absorbs spectres of contemporary America, sharing a fondness for impressionistic ambience. At times, it possesses charmingly optimistic pastoral patterns. At others, it embodies haunting and haunted drones. Untangling skeins of individual and collective stories. Searching for a truth, not the truth."


Upravo je naglasak na stvarnosti sastavljenoj od mitova ono što ovu glazbu čini privlačnom. Vestern bez slike, bez nasilja. Nešto prošireniju verziju pojma ponudio je magazin Uncut koji je u svom nedavnom sampleru "Ambient Americana: A Road Trip Across Psychic State Lines" pošao od slične pretpostavke, ali je, u skladu s svojim rokističkim modusom, proširio priču uključivanjem cijenjenih folk rock glazbenika poput Stevea Gunna i Williama Tylera. Poanta je sličan osjećaj prostranstva i građenja mitova, najčešće bez teksta. Naznake ovog stila su tu barem od početka osamdesetih, a današnja playlista reflektira te momente naslanjajući se pritom na sve od ambientu neizbježnih figura poput Briana Ena i Harolda Budda preko post rock figura iz devedesetih poput Davida Grubbsa, Yo La Tengo i Labradford pa do špageti dooma jednih Earth. Uživajte!






95 views