Trosatna playlista uglavnom protestnog jazza iz šezdesetih prošarana s par dodatnih intervencija.
Premda ne znam najbolje pisati o jazzu, otkad sam zašao u tridesete slušam ga redovno i jedna od stvari koja me me neprekidno privlači žanru je neprekidno inzistiranje na slobodi forme. U razdoblju sredine šezdesetih ta se glazbena tendencija poklopila s društvenom tendencijom jačanja građanskih pokreta. Rezultat je glazba koja je istodobno apstraktna i konkretna, kozmička, a opet prizemljena.
Možda nije u pitanju idealno utjelovljenje ljetne glazbe, ali po mom poimanju bome nije ni daleko. Uživajte!