Macova persona možda nije ništa manje (auto)destruktivna, ali za razliku od hiperaktivnih modernih trolova, on se pojavljuje kao hip hop verzija The Dudea iz Velikog Lebowskog, (ne)ugodno (ne)svjestan stanja svijeta koji ga okružuje.
Swimming (Warner, 2018.)
Peti album Maca Millera ne odudara od prosjeka modernog emificiranog hip hopa svojom ponosno introspektivnom prirodom, nego tonom i načinom njene izvedbe. Dok suvremenici poput Drakea ili Posta Malonea svoje frustracije neujednačeno prosipaju po beatovima koji su najčešće namijenjeni klupskoj i radijskoj vrtnji, Miller svoje dvojbe uvija u raskošno producirani, ali ipak prigušeni, napola otpjevani, napola odrepani složenac hip hopa, soula i smooth jazza.
Zamišljen kao labava kronika pa i terapija nakon prilično javnog prekida s Arianom Grande, "Swimming" se razlikuje od većine break up albuma bilo kojeg žanra. Lišen ogorčenosti i otrova, Mac Miller ovdje pokušava nešto sasvim deseto – oporaviti se kroz rezigniranost. Već u uvodnoj "Coming to Earth" kaže:
My regrets look just like texts I shouldn't send
And I got neighbors, they're more like strangers
We could be friends
I just need a way out of my head
I'll do anything for a way out
Of my head
čega se onda drži kroz ostatak albuma. Kao kakav snoliki g funk, album se valja kotrljajućim ritmom ljepljivih bas linija i vokala koji zvuči kao netko tko se probudio 15 minuta prije snimanja. Upravo zahvaljujući sjajno realiziranoj, ali ipak indiferentnoj, na momente i svjesno pozadinskoj prirodi instrumentalnih podloga, "Swimming" uspijeva problematičnu prirodu autora pretvoriti u neobični slackerski self help.
I was, thinking too much, got stuck in oblivion, yeah, yeah
Oblivion, yeah, yeah, oblivion, yeah, yeah
I got all the time in the world, so for now I'm just chilling, neobično je optimističan način promatranja problema ovisnosti. No, možda prihvaćanje vlastite prirode vodi rješenju problema, čak i ako te putem suoči s gomilom novih.
Svojom umrtvljenom, a opet sunčanom prirodom, "Swimming" odudara od modernih nihilističkih trendova u hip hopu. Macova persona možda nije ništa manje (auto)destruktivna, ali za razliku od persone hiperaktivnog trola koja posljednjih godina uzima maha među mlađom generacijom posebice Soundcloud repera, on se pojavljuje kao hip hop verzija The Dudea iz Velikog Lebowskog, (ne)ugodno (ne)svjestan stanja svijeta koji ga okružuje. Život tako postaje tek locked groove neke funk ploče iz sedamdesetih, no tko kaže da doista i nije tako?