Reperi poput Billyja Woodsa ili Quellea Chrisa nedvojbeno doprinose raznolikosti te potvrđuju tematski i zvukovni potencijal žanra.
Billy Woods & Kenny Segal - Hiding Places (Backwoodz Studioz, 2019.)
Quelle Chris - Guns (Mello Music Group, 2019.)
Pratite li samo sve predvidljiviju i uniformiraniju trap scenu pomislit ćete da je hip hop možda u jednom od svojih brojnih vrhunaca, ali da je kreativno zasićen i umoran od prežvakavanja jedne te iste formule. No, u hip hop undergroundu jednako je zanimljivo i živo kao u bilo kojem razdoblju posljednja dva desetljeća tijekom kojih je žanr pokazao nevjerojatnu količinu tematske, tekstualne i zvučne inovacije. Billy Woods i Quelle Chris lani su imali sjajne projekte - "Paraffin" Armanda Hammera i "Everything's Fine" na kojem se Quelle Chris udružio sa suprugom Jean Grae. Jedva da je prošlo prvo tromjesečje, a oni su se pojavili s novim projektima, koji (barem što se mene tiče) opet ulaze u vrlo ozbiljnu konkurenciju za ostvarenja godine.
Woodsova suradnja s losanđeleskim producentom Kennyjem Segalom možda nema klaustrofobičnu, koncentriranu energiju "Paraffina", ali nudi još jednu kolekciju mračnog, gustog i poetičnog hip hopa. Segalova kombinacija boom bap beatova i estetike horor syntha/psihodeličnog rocka idealna je za Woodsov pristup skoro-pa-slam-poet. Tematika je još jednom naglašeno tjeskobna, puna egzistencijalnog nemira i evokativnih pjesničkih slika poput "Stood pooled in porch light/Cut my shadow off with a dull knife" ili "Holdin' my breath in the crawl space, weight taped to my body", a često i crnohumornih onelinera poput "I’m chillin' like Africans who never felt the whip". Slično kao i drugi veteranski MC-jevi underground rapa poput Aesopa Rocka ili Ka, Billy Woods je specijalizirao gusti storytelling o monotoniji svakodnevice koji pretvara u pjesme koji vrve detaljiziranim opisima iako se u njima ne događa ništa posebno.
Za razliku od Woodsa koji se na "Hiding Places" uglavnom bavi nasumičnom opservacijom, "Guns" Quellea Chrisa predstavlja ambiciozni konceptualni album. Tematski puno dublji od možda očekivanog prosvjeda protiv policijskog nasilja nad Afroamerikancima, "Guns" govori o svemu što "koristimo kao oružje, uključujući i nas same". Američku opsesiju oružjem i posebnost koju njegovo posjedovanje varljivo pruža demistificira već i uvodni stih naslovne pjesme. "Just because you packing out here, 'lax, fam, you ain’t 2Pac/Granny keep a loaded four-five right inside the glove box". Unatoč potencijalnoj težini teme, "Guns" je kao i većina autorove diskografije poprilično poletno i vrckasto ostvarenje. Zasluge za to otpadaju na ekscentričnu, dinamičnu vokalnu izvedbu ali i na Chrisovu vlastitu, pomaknutu jazzy produkciju koja uvijek nosi posebni, neuhvatljivi štih.
U nekoj filmskoj analogiji, ako su trap izvođači hip hop ekvivalent Marvelovih superherojskih spetakala, onda reperi poput Billyja Woodsa ili Quellea Chrisa predstavljaju nezavisne art drame. Samim time definitivno doprinose raznolikosti te potvrđuju tematski i zvukovni potencijal žanra.