top of page
Search

U bespućima Gizzoversa

King Gizzard & the Lizard Wizard

Ice, Death, Planets, Lungs, Mushrooms and Lava

Laminated Denim

Changes



Negdje usred ljeta upustio sam se u jedan od svojih pokušaja “idem probat zavolit Grateful Dead” koje nasumično provodim tijekom posljednjih dvadesetak godina. Slušajući razne koncerte, ovog sam puta skoro uhvatio bit njihovog neprekidnog pretumbavanja pjesama. Iskustvo pokušaja razumijevanje te estetike htio sam pretočiti u tekst radnog naslova “Kako sam prestao brinuti i zavolio jam bendove”.


No umjesto da preslušam sva izdanja iz serije “Dicks Picks” ili preslušam barem desetak koncerata Phisha, polako sam se prepustio starim navikama. U glavi mi je i dalje ostala ideja o razlici između jammanja i improvizirane glazbe, kiča i blesavosti prvog naspram često pretjeranoj ozbiljnosti i konceptualnosti drugog. Nakupljene godine mi sve više smanjuju razliku između jednog i drugog. Ono što percipiramo kao kič ili pretenziju ionako proizlazi iz našeg ukusa, a ne same glazbe.


Tijekom listopada prošle godine australski kompulzivni psych rockeri King Gizzard & The Lizzard Wizzard objavili su čak tri albuma. Njihova suluda produktivnost koja je u desetak godina iznjedrila više od dvadeset pet izdanja bila bi naprosto nemoguća bez jammanja. Dugačke hipnotičke strukture velikog broja pjesama na ovim albumima otkrivaju da su vjerojatno nastale u trenutku kao dio spontane ili poludogovorene improvizacije. Zahvaljujući inzistiranju na grooveu, pjesme se nikad ne pretvore u bespotrebno mastrubatorno pling plonganje kakvo često asociramo s pojmom jam band. Posjeduju li King Wizzard agresivno hipijevsku vibru na kojoj bi im i Big Thief pozavidjeli? Apsolutno. Koriste li uzvik “woah” više od Keanua Reevesa? Itekako. No tijekom cijelog tog procesa nikad ne zaboravljaju na ritam. I to ih spašava. Efektan ritam odvaja dobar bend sklon jammanju i improvizaciji od karikature.


Jesu li sve ove ideje mogli kondenzirati u kraći format? Naravno, ali onda njihova eklektična posveta raznim formama psihodeličnog pop i rocka ne bi bila ni približno toliko autentična. Najbolja stvar kod ovog benda je nešto što nedostaje tolikom broju njihovih suvremenika bez obzira na žanr - osjećaj spontanosti i istinskog uživanja u glazbi koju stvaraju. U Gizzarda nema kalkulacije. Oni sviraju jer im se svira. Nema čak ni ujednačene atmosfere, premda je svaki od ovih albuma nošen karakterističnom vrstom poleta. Rezultira li sve to s daleko više glazbe nego što prosječno zainteresiran slušatelj uopće ima potrebe poslušati? Svakako, ali kroz tu suludu produktivnost Gizzardi polako razvijaju vlastiti svemir koji im je već osigurao kultni status. On će samo jačati bez obzira kad i ako odluče stati.


79 views
bottom of page