Search

Trideset godina "Ten": nevoljki populistički klasik

Glazba može biti vrlo intimno, samotnjačko iskustvo, ali jednako tako može biti i grupna katarza, a na "Ten" su Pearl Jam isporučili amalgam jednog i drugog vještinom, uvjerljivošću i emocijom koju je demonstrirao rijetko tko prije i poslije njih.


Velik dio mojih aktualnih slušateljskih navika otpada na podcaste, a logikom dugogodišnje glazbene ovisnosti jasno je da se dobar dio toga odnosi na glazbene podcaste. Slijedom toga napokon sam shvatio ono što sam godinama pokušao utuviti u glavu čitajući recenzije i enciklopedije. Grunge je bio big deal, tektonska promjena poimanja pop glazbe, alternativni rock postao je njegovim dolaskom radijska roba, radio friendly unit shifer kako bi rekao Cobain. Zašto mi je ova spoznaja tek sada do kraja sjela? Tek sam sad u razgovorima i esejima shvatio da sam cijelo vrijeme krivo gledao na stvari: ne radi se o teorijskom, nego emotivnom poimanju stvari.


Za većinu kasnih Gen X-era i ranih milenijalaca grunge je predstavljao nešto što su mogli zvati svojim, što nije glazba njihovih roditelja, što govori samo i isključivo samo njima, njihovim osjećajima i potrebama. Sve to je bilo dostupno i prije u formi raznih formi underground rocka osamdesetih, od alt countryja, preko post punka, hardcorea, noise rocka i jangle popa čiji se odjeci jasno čuju u grungeu i alter rocku devedesetih, samo što nisu bili široko distribuirani. U doba prije interneta dostupnost i informiranost bila je valuta čija vrijednost nije bila za podcjenjivanje.


No unatoč tome što su oni koji su otkrili svijet gitarskog rocka nakon 1991. mislili, grunge jest bio glazba njihovih roditelja. S odmakom od tridesetak godina nemoguće je na bendove poput Nirvane, Pearl Jam, Soundgarden ili Alice in Chains ne gledati kao na dio nasljeđa i nastavka klasičnog rocka. Uz sva pozivanja na underground osamdesetih pa i na suvremenike poput Mudhoney ili Tad, teško je zamisliti da ijedan od ovih bendova nije svoje želje i ciljeve modelirao prema dinosaurima sedamdesetih poput Zeppelina i Sabbatha, umjesno prema D.I.Y. principima Crass i Fugazi. Ne mislim ovim ništa pejorativno, samo želim reći da je ovo oduvijek bila glazba namijenjena masama, zbornom pjevanju prije nego poganju u klubu koji prima stotinjak ljudi.



"Ten", album koji je izašao prije trideset godina, krunski je dokaz takve tvrdnje. Često se drži jednim od najboljih debija svih vremena, no on je to samo u tehničkom smislu. Članovi benda su u raznim kombinacijama još od sredine osamdesetih svirali u bendovima Green River, Mother Love Bone i super grupi Temple of the Dog s članovima Soundgardena, tako da ih se teško moglo nazvati neiskusnima. Premda se bend žalio na zvuk albuma i premda je 2009. izašlo remiksirano izdanje u izvedbi njihovog kasnijeg kućnog producenta Brendana O’Briana, "Ten" je od početka do kraja potpuno formirano izdanje. Malo je teško povjerovati da je bend koji je sjedio na pjesmama poput "Alive", "Black" ili "Even Flow" ciljao na išta manje od stadionskog uspjeha. Ipak, kasniji nelagodni odnos sa slavom, izbjegavanje videospotova kao dominantnog formata tog doba, svađa s ticketmasterom i (uvjetno rečeno) eksperimentalniji kasniji albumi idu u prilog tezi da bend nije želio toliku slavu ili je požalio ako ju je želio.


U tom smislu, meni "Ten" nije najdraži album Pearl Jam. Tu titulu bih dodjelio neujednačenom, ali po mnogočemu fascinantnom "No Code" iz 1996. ili "Binaural" iz 2000., no ono što je teško poreći je univerzalna snaga pjesama. Htjeli to članovi benda ili ne, ovo su pjesme za stadione, zborno pjevanje, upaljače i plakanje. I bez obzira što vam govorio Kurt Cobain zagrobnim rječnikom svojih dnevnika, nema apsolutno ništa loše u tome. Glazba može biti vrlo intimno, samotnjačko iskustvo, ali jednako tako može biti i grupna katarza, a na "Ten" su Pearl Jam isporučili amalgam jednog i drugog vještinom, uvjerljivošću i emocijom koju je demonstrirao rijetko tko prije i poslije njih.


U cijeloj ovoj priči ima i jedan twist: premda je izašla ranije, "Ten" nije ploča koja je pokrenula zlatnu groznicu alternativnog rocka devedesetih. O tome ćemo krajem rujna.

401 views

Recent Posts

See All