Novi album The Twilight Sad dosta dobro funkcionira kao pozadinsko slušanje. Problemi počinju kad se pozornost obrati na detalje.
It Won’t Be Like This All the Time (Rock Action, 2019.)
Peti album škotskog shoegaze/post punk/post rock benda The Twilight Sad nudi njihovu možda najzanimljiviju glazbu još od sjajnog debija "Fourteen Autumns & Fifteen Winters", sada već 12 godina starog. Gusti slojevi zvuka omotani oko rigidno plesne post punk ritam sekcije stvaraju zanimljiv efekt istodobne statičnosti i kinetičnosti. Atmosfera je prigodno tmurna; sve u ovim pjesmama priziva napuštene postindustrijske krajolike i sivo, zagađeno nebo. Gitarist i producent Andy MacFarlane stvara izvrstan omjer melodije, bučnih tekstura i ritma, a album dosta dobro funkcionira kao pozadinsko slušanje.
Problemi počinju kad se obrati pozornost na detalje. Strukture pjesama su mahom predvidljive, većina ih otpada na standardni suvremeni post punk srednjeg tempa koji u pozadini nekako uvijek otkriva želju autora da sviraju u dvoranama i stadionima umjesto u klubovima. Načelno nemam ništa protiv takvog himničkog naboja, no ti pokušaji konvencionalno velikog u rukama The Twilight Sad u ovoj točki karijere zvuče pomalo nespretno, kao bučniji Editorsi oboružani tvrdim škotskim naglaskom.
Tu dolazimo do još jednog problema. Pjevno-razgovorni vokal Jamesa Grahama ima taj tvrdoglavi šarm neskrivenog naglaska, baš poput njegovih starijih kolega iz Arab Strap, što glazbi daje crtu prepoznatljivosti koju inače ne bi imala. No kad se tekstovi pročitaju, skrivaju mahom nizove generičkih poraza, razočaranja i ostavljanja. Sasvim je moguće da su The Twilight Sad jednostavno bend kojem je stil iznad sadržaja i to je sasvim u redu, ali možda bi u konačnici ostavili bolji dojam kad bi otišli u potpuno apstraktne vode, a stadionske napjeve ostavili drugima.
Comments