Odlično osmišljen i izveden, u pitanju je album koji bi mogao odjeknuti daleko izvan krugova domaće scene ili Eckmanovog trenutnog prirodnog world music okoliša.
Echo Chamber (Dancing Bear, 2018.)
Čak 14 godina nakon "Nights of Forgotten Films" stiže drugi album The Strange, benda čiju okosnicu, uz iznimnog produktivnog "Slovenca" Chrisa Eckmana, tvore članovi The Bambi Molesters i My Buddy Moose. No, ako je prvijenac djelovao kao side projekt frontmana tada još uvijek aktivnih The Walkabouts i možda najhvaljenijeg surf rock benda novijeg vremena, novi album zamišljen je daleko šire i ambicioznije.
"Echo Chamber" dolazi malo nakon vijesti o raspadu The Bambi Molesters, čijih je troje dugogodišnjih članova napustilo bend ostavivši gitarista Dalibora Pavičića kao jedinog predstavnika kultnog sisačkog četverca u ovom projektu. Istovremeno, u projekt je ušao ostatak članstva My Buddy Moose, čiji je frontman Luka Benčić od početka snimanja dio novog albuma. To čini "Echo Chamber" posljednjim albumom na kojem je instrumentalna četvorka The Bambi Molesters svirala zajedno, no album kompozicijski, produkcijski i izvedeno djeluje kao početak jednog novog poglavlja, ne samo za ovaj projekt nego i za njegove glavne autore Eckmana i Pavičića.
Nakon razilaženja The Walkabouts 2015., a zapravo i dobrih desetak godina prije toga, Eckman je bio daleko aktivniji kao solo izvođač, producent i serijski suradnik u mnogobrojnim side projektima. Njegov interes se sve više od klasične pomicao prema world musicu očitom u njegovom produkcijskom radu s tako različitim izvođačima kao što su pejvač sevdaha Damir Imamović i pustinjski blues bend Tamikrest. Osim producentskog, takvi utjecaji su vidljivi i u njegovom autorskom radu. Prisutni su i u odličnom ovogodišnjem albumu "Bu Bir Ruya" Dirtmusica, projekta s australskim gitaristom Hugom Raceom, nastalim u suradnji s turskim psihodeličnim rock guruom Muratom Ertelom iz benda Baba Zula.
U kontekstu takvih utjecaja "Echo Chamber" kao plod suradnje s dugogodišnjim pasioniranim "hrvatskim Amerikancima" čini se kao povratak korijenima i sigurnu kreativnu zonu. Album se zvukom nalazi na tragu srednje faze The Walkaboutsa i albuma poput "The Devil's Road", no njegova relativno konzervativna zvučna slika igra gotovo isključivo u njegovu korist. Eckman i Pavičić koncipirali su album kao vlastito viđenje poznatog grandiozno-barokno-baladnog zvuka Leeja Hazelwooda, a pjesme istovremeno zvuče i svježe i klasično. Dobar dio zastupljenog materijala poput "Broken Town Blues", "Dead End Shore" ili "Fast Train To Nowhere" sadrži sličnu narativno-atmosfersku filmsku crtu koja je krasila najbolji materijal The Walkaboutsa, a odličan instrumentalni i produkcijski dio plijeni pažnju kristalnom čistoćom, ponajviše kad su u pitanju ekspresivne "zveckave" gitare i decentno aranžirana puhačka sekcija.
"Echo Chamber" se zapravo najviše i čini kao zvukovni i tematski nastavak Ekcmanovog rada u nekadašnjem mu matičnom bendu, bez obzira što je osjećaj američkog provincijskog beznađa ovdje dočaran uz pomoć glazbenika s drugog kraja svijeta. Odlično osmišljen i izveden, u pitanju je album koji bi mogao odjeknuti daleko izvan krugova domaće scene ili Eckmanovog trenutnog prirodnog world music okoliša, ali ne možemo očekivati da je ovakva elegantna noir americana nešto za čim će mase poludjeti. Ipak, ne bih se nimalo začudio ako čujem neku od ovih pjesama u novoj sezoni "Pravog detektiva", jer ovaj materijal zrači stiliziranim beznađem i pripovjedačkim minijaturama idealnim za filmsku upotrebu.