​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle
Search

Obožavani tridesetogodišnjak

The Stone Roses su uzeli utjecaje onog na čemu su odrasli (gitarske glazbu kasnih šezdesetih) i onog što ih je okruživalo (bujajuće klupske kulture rodnog im Manchestera) i spojili ih u nešto što istodobno zvuči retro i moderno i, na kraju krajeva, baš zbog toga svevremenski.

The Stone Roses (Silvertone,1989.)


Kad bend otvori album stihovima poput I don’t have to sell my soul/He’s already in me onda je sasvim jasno da je dobro upućen u rock mitologiju. Legendarni debi The Stones Roses od prve sekunde zvuči kao "važno ostvarenje", a bend ga svjesno pozicionira kao takav uz pomoć gomile raznih trikova.



Polokovska naslovnica gitarista Johna Squiera koja, naizgled ničim izazvana, referencira šezdesetosmaške nerede u Parizu. Hibridni zvuk gitare Hendrix/Byrds. Ritam sekcija Mani/ Reni koja po potrebi upada u hipnotički house groove jednako dobro kao što emulira šuškavi zvuk psihodelije kraja šezdesetih. Tekstovi arogantni i svjesno veći od života, isporučeni danas nezainteresiranim vokalom Iana Browna. Cijela ta eklektična mješavina utjecaja ne bi vrijedila ništa da pjesme nisu tako dobre. A pjesme su, ako niste odavno slušali, jednostavno fenomenalne. Iz današnje perspektive jasno je da je strka stvorena oko ovog albuma u britanskom tisku stvorila i Oasis i Blur i niz kasnijih (kako smo odmicali prema i preko nultih) sve lošijih bendova, no to ne znači da fama koja ga okružuje nije opravdana. The Stone Roses su uzeli utjecaje onog na čemu su odrasli (gitarske glazbu kasnih šezdesetih) i onog što ih je okruživalo (bujajuće klupske kulture rodnog im Manchestera) i spojili ih u nešto što pomalo paradoksalno istodobno zvuči retro i moderno (u smislu trenutka nastanka) i, na kraju krajeva, baš zbog toga svevremenski.


Slušajući danas "The Stone Roses" nemoguće je ne primijetiti, poglavito u pogledu produkcije, da je riječ o albumu iz kasnih osamdesetih. Jednako tako pjesme poput "I Wanna Be Adored", "I Am The Resurrection", "Bye Bye Bad Man" i posebice "Fool’s Gold", epskog nealbumskog singla uključenog u mnoga izdanja albuma izvan Velike Britanije, zrače unikatnim duhom koji je nemoguće prepisati i u jednom razdoblju i zapravo je najlakše jednostavno opisati kao The Stone Roses. Takva kombinacija inspiracije, vještine i trenutka ustalom nije više pošla za rukom ni samom bendu pa je "The Second Coming", koji je došao dugačkih pet i pol godina kasnije, sa svojim otvorenim retro rock stilizacijima bio daleko od epohalne reputacije prvijenca. Time što nisu ispunili svoj puni potencijal, The Stone Roses su zapravo utjelovili mit o glazbenom kreativnom procesu kao nečemu kratkotrajnom i neobjašnjivom. Na kraju ostaje ovaj nezaobilazni album, ali to je zapravo i više nego dovoljno.

135 views