"Izumiteljica" je sjajan uvid u psihu osobe koja je jednostavno odlučila biti "novi Steve Jobs", bez obzira na to odgovara li stvarnost njezinom pažljivo smišljenom narativu.
Izumiteljica: krvava prijevara, r. Alex Gibney, 2019.
Novi film proslavljenog dokumentarista Alexa Gibneyja otvara se naizgled inspirativnim citatom Thomasa Edisona: "Our greatest weakness lies in giving up. The most certain way to succeed is always to try just one more time". Protagonistica dokumentarca Elizabeth Holmes, ambiciozna šefica medicinskog start-upa Theranos, ovaj je citat prihvatila kao životni moto. Njen "trud" ipak nije urodio genijalnim izumom nego višestrukim optužnicama.
Autor sličnih, demistificirajućih ostvarenja "Going Clear: Scientology and the Prison of Belief" i "Enron: The Smartest Guys in the Room", Gibney se ovdje (premda podnaslov možda navodi na takav zaključak) ne bavi toliko mentalitetom Silicijske doline iz kojeg je "uspjeh" Elizabeth Holmes nedvojbeno proizašao, koliko svojom fascinantnom (anti)junakinjom i njezinim odbijanjem da se suoči sa stvarnošću. Zbog odluke da se koncentrira na individualnu priču, a ne sistemsko okružje koje ju je de facto omogućilo, Gibneyjev film na mene nije ostavio demoralizirajući dojam kao relativno friška publicistička ostvarenja poput "Throwing Rocks at the Google Bus: How Growth Became the Enemy of Prosperity" Douglasa Rushkoffa ili "Live Work Work Work Die: A Journey Into the Savage Heart of Silicon Valley" Coreyja Peina. On svejedno predstavlja vrijedan uvid u krš koji ostaje kad se Zuckebergovo geslo "move fast and break things" iz motivacijskog tech aforizma pretvori u stvarnost.
Priča o Holmes i njenom start-upu koji je trebao revolucionizirati medicinu podsjeća na nedavne dokumentarce o fijasku Fyre Festivala. Dok se tamo radilo samo o malo ambicioznijoj prevari bogate mladeži, ovdje se radi o projektu koji bi zbilja promijenio svijet - da se uspio realizirati. Ono što mi se motalo po glavi za vrijeme gledanja filma, a bio sam upoznat s pričom i ranije, jest kako to da nikome od investitora koji su uložili 400 milijuna dolara u Theranos nije palo na pamet pitati postoji li funkcionalni prototip revolucionarnog mini labaratorija koji radi stotine složenih krvnih pretraga iz kapljice krvi izvađene iz prsta. Naravno, u filmu se nalazi i urnebesno objašnjenje ove situacije i neću vam ga ovdje pokvariti ako ga niste gledali, a ono se dogodi u trenutku kad je firma već procijenjena na 10 milijardi dolara vrijednosti.
"Izumiteljica" predstavlja sjajan uvid u psihu osobe koja je jednostavno odlučila biti "novi Steve Jobs", revolucionarni disruptor koji će promijeniti svijet. Holmes nije bilo briga što stvarnost ne odgovara njezinom pažljivo smišljenom narativu; ako je ona zamislila da se sofisticirani laboratorij može gurnuti u kutiju veličine poštenijeg kafe aparata, onda mora da je to istina. Nije li ustalom Steve Jobs strpao tisuće ploča u iPod? Ono što nam Gibneyjev film ne nudi jest odgovor na pitanje kako smo kao društvo došli do toga da ovakvi visokofunkcionirajući sociopati, koji uvjere svijet da su benevoletni entuzijasti, savijaju zakonske regulative po svojoj volji. Elizabeth Holmes je na koncu platila cijenu svojih laži i postala loš primjer, no mnogi drugi koji su svoje proizvode uspjeli dovesti do tržišta i dalje uživaju u statusu polubožanstava. eoliberalni kapitalizam stvorio je mitsku figuru izumitelja-poduzetnika, superheroja koji savija stvarnost po svojoj volji, ali pitajte zaposlenike Elizabeth Holmes, koji su mahom vjerovali u njezinu čudesnu kutiju da bi se tek kasnije zapitali kako funkcionira, koja je stvarna cijena takvog megalomanskog narativa. Daleko veća od kapljice krvi.