​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle
Search

The Dirt: jackass bromance

Kad se oduzmu svi ekscesi, dobili smo još jedan biografski film koji nas uvjerava da su ljudi koji su praktički proveli desetak godina u neprekidnim svađama na kraju prevladali sve prepreke te nastavili svirati zbog moći glazbe i prijateljstva, a ne unosnih novčanih ponuda.


The Dirt, r. Jeff Tremaine, 2019.


Netflixov "The Dirt" nastavlja aktualni val glazbenih biopicova relativno nepretencioznim prikazom glam metal nesreća Mötley Crüe. Snimljen po istoimenoj hvaljenoj biografiji Neila Straussa, film pleše na granici satire, nažalost nikad je ne prelazeći. S obzirom da je redatelj Jeff Tremaine jedan od kreatora "Jackassa", a scenarist Rich Wilkes majstor praznoglavih zabava poput "XXX" i "Airheads", ozbiljniji tretman vrlo često odvratnog i (rubno) kriminalnog ponašanja nije ni trebalo očekivati. No, za razliku od primjerice "Straight Outta Compton", ovaj film ne glorificira biografije svojih protagonista pa uglavnom ispadaju potpuni kreteni.


Foto: Netflix

Za razliku od većine glazbenih biografija, "The Dirt" ne predstavlja svoje likove kao izmučene duše u potrazi za svojim remek-djelom. Prođemo li barem letimično kroz njihovu diskografiju, jasno je da su ih zanimali samo seks, slava, novac i droge. Najbolja stvari koja se može reći o njihovoj glazbi je da kad je funkcionirala bila utilitarna i efektna. Ono gdje film pada nije nedostatak kritike njihovog karikaturalnog seksizma ili osude (auto)destruktivnog ponašanja, jer se to od biografije ovakvog benda, pogotovo u izvedbi ljudi poznatih po bavljenju ekstrenim adolescentskim gross out humorom ni ne treba očekivati. Film pada upravno na suprotnom - nepotrebno sentimentalnom prikazu muškog prijateljstva koje će prevladati sve prepreke.


Zamjerki u nelogičnim promjenama tona iz komično-satiričnog u kvazidramatski ima još, poglavito u tretmanu basista i glavnog autora benda Nikkija Sixxa (Douglas Booth). Njegovo je komično prenaglašeno teško djetinjstvo iskorišteno kao vrlo klimavo i neuvjerljivo opravdanje njegove kasnije ovisnosti. Da se film držao jackass stila u kojem je snimljena fascinatna petominutna sekvenca koja opisuje prosječni dan bubnjara Tommya Leeja (Colson “Machine Gun Kelly” Baker), mogao je postati jedan od najzabavnijih prikaza rokerskog života još od Spinal Tapa naovamo. Ovako smo, kad se oduzmu svi ekscesi, dobili još jedan biografski film koji nas uvjerava da su četvorica ljudi koji su praktički proveli desetak godina u neprekidnim svađama na kraju prevladali sve prepreke te nastavili svirati zbog moći glazbe i prijateljstva, a ne unosnih novčanih ponuda. "Same Ol' Situation", rekli bi Mötley Crüe.

128 views