top of page
Search

Summerteeth: kako se upisati u legendu

Most između dviju faza benda istovremeno funkcionira kao iznimno samostalno ostvarenje prepuno sjajnih pjesama.

Summerteeth (Reprise, 1999.)


Prošlog tjedna navršilo se dvadeset godina od izlaska "Summerteeth", trećeg albuma Wilca, ujedno ostvarenja koje je u mnogočemu odredilo ostatak njihove karijere. Nastao nakon solidnog odjeka "Being There", dvostrukog, meandrirajućeg alt-country ostvarenja kojim je Jeff Tweedy potvrdio da je barem jednako talentiran kao Jay Farrar, njegov bivši kolega iz kultnih Uncle Tupelo, Summerteeth je uspio pokušaj odmaka od americane koju su Uncle Tupelo i rana Wilco ostvarenja pomogla definirati.


Tweedy i multiinstrumentalist Jay Bennett zamislili su i realizirali album kao kolekciju raskošnog psihodeličnog popa. Nastao uz obilnu pomoć digitalnog editiranja i overdubbinga u Pro Toolsima, "Summerteeth" raniji organski pristup nadograđuje raskošnim studijskim trikovima pa na momente svjesno zvuči kao "Pet Sounds za kraj devedesetih". Tweedy i Bennett su tvorili odličan autorski duo i pjesme su prepune svega, od sitnih aranžerskih detalja do duboke kantautorske introspekcije. Retrospektivno, "Summerteeth" umnogome djeluje kao nacrt za bendovo remek-djelo "Yankee Hotel Foxtrot", ujedno i album tijekom čijeg su snimanja eskalirale tenzije između Tweedyja i Bennetta. Zahvaljujući konciznom pristupu pjesmama upotpunjenim neskrivenim eklekticizmom, "Summerteeth" predstavlja most između dviju faza benda, ali istovremeno funkcionira kao iznimno samostalno ostvarenje prepuno sjajnih pjesama kao što su "She's A Jar", "A Shot in the Arm", "How to Fight Loneliness", "Via Chicago" ili "In a Future Age". Iako stilski različite, one tvore vrlo skladnu cjelinu.


Osim što je u pitanju sjajan album, jedan od najboljih u bendovoj diskografiji, "Summerteeth" je zanimljiv fenomen u kontekstu sagledavanja indie rocka kao komercijalnog i kreativnog fenomena. Premda album sadrži mnoge elemente "pomaknutog popa" kakvi će u narednim godinama postati obligatorni element za stotine indie rock i indie pop izvođača, ovaj album je tadašnji bendov izdavač Reprise proglasio komercijalnim razočaranjem iako je prodan u (za današnje pojmove) solidnih 200.000 primjeraka. Ova anegdota potvrđuje koliko se diskografski krajolik nevjerojatno promijenio u posljednjih dvadeset godina i koliko su stvari postalo istodobno komercijalno nesigurnije i kreativno predvidljivije. Unutar takvog, promijenjenog okoliša - možda i paradoksalno, s obzirom na za njih iznimno turbulentno razdoblje s kraja devedesetih i početka nultih - upravo su se Wilco pokazali jednim od komercijalno i kreativno najstabilnijih entiteta u svijetu suvremenog indie rocka, dočekavši sredovječnost kao gotovo univerzalno slavljeni veterani, što je slika koju je te 1999. bilo jako teško zamisliti.


137 views

Recent Posts

See All

Comments


bottom of page