Film se doima kao fusnota biografije, dio u velikoj slici koji se preskače. To je ujedno njegova najveća vrlina.
"Stan & Ollie" redatelja Johna S. Bairda pametno izbjegava česti problem biografskog filma, pokušaj trpanja cijelog nečijeg života u 120 minuta filmskog prostora. Umjesto toga, ova se priča koncentrira na završni dio karijere slavnog komičarskog dua Stana Laurela i Olivera Hardyja, britansku kazališnu turneju 1953., dok su pokušavali skupiti novac za svoju filmsku verziju "Robina Hooda".
Baird, scenarist Jeff Pope te posebice glumci Steve Coogan kao Laurel i John C. Reily kao Hardy pristupaju likovima i njihovoj priči sa zavidnom dozom empatije. "Stan & Ollie" nije onaj tip biografskog filma u kojem protagonisti prolaze kroz sito i rešeto krivih odluka da bi na kraju našli iskupljenje. Upravo suprotno, film počinje sličicom, u trenutku kad je loša odluka već donesena: na vrhuncu slave, 1937. na snimanju "Way Out West", kad Laurel namjerava tražiti povišicu, a Hardy oklijeva. Glavnina radnje se pak odigrava 15 godina kasnije, kad nevoljko ujedinjeni i ostarjeli Stan i Ollie pokušavaju oživjeti karijeru turnejom skečeva, pritisnuti godinama, zaboravom i konkurencijom - novim zvijezdama poput Abbota i Costella.
Film se doima kao fusnota biografije, dio u velikoj slici koji se preskače. To je ujedno njegova najveća vrlina. Tenzije između dvojca namjerno su podigrane pa su Stan i Ollie dva lica istog novčića naviknuta na to da jedan bez drugog ne funkcioniraju, čak iako im to baš nije najdraže. Skečevi su savršeno reproducirani i umetnuti u film kao svojevrsni metakomentar odnosa onih koji ih izvode. Stan je pokretač i autor, a Ollie je srce dvojca, šarmer koji cijelom fizičkom apsurdu njihove komedije daje potrebnu notu ljudskosti. Coogan i Reily to gotovo savršeno utjelovljuju. Stan nikad ne prestaje razmišljati o komičnim rutinama, pretvarajući vlastiti život u farsu. Ollie je pak, pritisnut lošim zdravljem i godinama, prisiljen priznati stanje stvari, činjenicu da je slava prošla i da je vrijeme za mirovinu. Odnos naslovnog dvojca zrcaljen je i u odnosu njihovih supruga Lucille Hardy (Shirley Henderson) i Ide Kitaeve Laurel (Nina Arianda), budući da obje istovremeno izražavaju rivalstvo, sitne netrpeljivosti i prihvaćanje. Sve četvoro glumaca pristupa likovima s toplinom koja briše većinu njihovih karakternih mana.
Izbjegavajući prevladavajući, tobože iznimno realističan “dark & gritty” pristup biografskog filma, Baird, Pope i glumačka ekipa se vrlo svjesno odlučuju na nešto drugo; sentimentalan, blago melankoličan prikaz izvjesne prolaznosti slave i mladosti koji umjesto velike poučne moralke nudi prije svega lijepu priču o prijateljstvu i ljubavi prema svom pozivu.
Comentarios