Search

Sorry to Bother You: trijumf koji to nije

Završna poanta Rileyjevog filma izravna je i jasna kritika ne samo kapitalizma i medija, već i društva koje individualni uspjeh vidi kao cilj koji opravdava sva sredstva.

Hvaljeni redateljski prvijenac Bootsa Rileyja "Sorry to Bother You" imao je dug put od ideje do realizacije. U nemogućnosti da realizira vlastiti filmski scenarij, Riley je 2012. sa svojim hip hop projektom The Coup snimio istoimeni album koji je labavo obradio temu. Napokon realizirani film prati i istoimeni soundtrack na kojem The Coup surađuju s Tune Yards, Janelle Monae i Killer Mikeom. Riley je očito uložio jako puno sebe u ovaj projekt i to se u završnom rezultatu itekako vidi – "Sorry to Bother You" je intrigantan, vizualno impresivan film, posebice kad se u obzir uzme da se radi o niskobudžetnom prvijencu redatelja debitanta.


U pitanju je apsurdistička crna komedija koja, što nije iznenađenje onima koji su pratili Rileyev rad u The Coup, sadrži izrazito lijeva, antikapitalistička naslanjanja. Radnja prati Cassiusa "Casha" Greena (Lakeith Stanfield), mladog nezaposlenog Afroamerikanca u blago distopijskoj verziji kalifornijskog Oaklanda. U općoj besparici, Cassius se zapošljava u telemarketinškoj kompaniji i nakon početnih neuspjeha otkriva svoj "bijeli glas" koji ga pretvara u apsolutnu zvijezdu teleprodaje. "Spotovski" brzo montiran, film neprekidno vozi slalom između relativno konvencionalno strukturirane radnje i začudnih detalja koji se u završnoj trećini filma pretvaraju u pravu eksploziju bizarnog.


Glavni problem s ovim zabavnim i prilično originalnim filmom je sličan onome koji imam i s Rileyevim glazbenim radom. Naime, Riley je vjerni praktikant filozofije ovjekovječene u citatima "If I can't dance, I don't want your revolution!" Emme Goldman ili "Free Your Mind... and Your Ass Will Follow" Georgea Clintona. Njegov zaigrani, funkom inficirani hip hop ima poletnost bez obzira radilo se o ranijem old school radu temeljenom na semplovima ili novijem koji naglašava živu instrumentalizaciju. No, ta se razigranost vrlo često izravno kosi s teškom tematikom pa umjesto kritičnosti prevlada dojam cirkuske pretjeranosti. Sličan problem ima i "Sorry to Bother You". Vizualno šaren, nošen virtuoznom montažom i žarkim bojama, film tematiku sindikalnog organiziranja, potplaćenog rada, sistemskog rasizma, korporativne pohlepe predstavlja kao začarani teatar apsurda iz kojeg teško ima izlaza. Koliko god njegov vizualni stil i neobične scenaristički dosjetke bile osvježavajuće, toliko oduzimaju od načelno turobnog tona tematike. Dok, recimo, Terryju Gilliamu u "Brazilu" uspijeva bešavno spojiti nadrealni vizualni stil i društvenu kritiku, kod Rileya su tu dva elementa gotovo neprekidno u opreci. Društvene kritike vrlo su često izražene u poantama koje su izravne poput šake u oko, dok vizualni element gradi atmosferu koja ima vrlo malo veze s tematikom filma.


Drugi veliki problem su likovi. Česta, ako ne i jedina kritika upućena filmu ticala se tretmana glavnog ženskog lika Detroit (Tessa Thompson), no meni se čini da nijedan od protagonista filma nije jasno definiran, već jednostavno postoje da ispune funkciju scenarija. Za doživljaj nečije patnje pod kapitalizmom treba mi neka razina emocionalne povezanosti i empatije prema likovima i njihovim nevoljama, a to ovaj film jednostavno ne nudi. Motivacija likova se prečesto svodi na "samo zato" pa se čak i lik profesionalnog prosvjednika i organizatora Squeezea (Steven Yeun) čini prije kao neki adrenalinski junkie, a ne osoba od krvi i mesa u potrazi za boljim životom.


Unatoč nabrojenim mana, "Sorry to Bother You" dobrodošla je pojava u često pravocrtnom svijetu suvremene američke kinematografije. Njegova završna poanta o trijumfu koji to nije jer su monstruozni, antihumani planovi antagonista Stevea Lifta (Armie Hammer) protumačeni kao veliki tehnološki napredak koji mu omoguće još bolje rezultate na burzi, izravna je i jasna kritika ne samo kapitalizma i medija, već i društva koje individualni uspjeh vidi kao cilj koji opravdava sva sredstva. Stoga se ljude iz tehnološke industrije, a najočitiji primjer ovoga je barem donedavno bio Elon Musk, vrlo često doživljava kao suvremene polubogove čiji je svaki potez, pa i onaj neupitno loš po to isto društvo, dočekan kao iskaz neke više sile i neminovne evolucije čovječanstva.


64 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle