Kako je ovaj album ostario? Produkcija nije najsvježija. Razigrana priroda većine instrumentala ponekad pruža odličan kontrapunkt tekstualnoj tematici, ali joj češće oduzima na sugestivnosti. Pjesme i repanje ipak i dalje drže vodu.
The Slim Shady LP (Expanded edition), Aftermath/Shady, 1999., 2019.
Iz današnje perspektive teško je zamisliti pomutnju i moralnu paniku koju je izazvao Eminem i njegov major label debi "The Slim Shady LP". Za njegovu medijsku pojavu i singl "My Name Is" saznao sam u srednjoj školi na satu etike na kojem ga je nastavnica izvukla kao primjer potencijalno štetnog utjecaja na mlade. Moguće je da nastavnici tako danas upozoravaju učenike na XXXtationa i 6ix9ninea, ali nekako mi se čini da je zasićenje informacijama toliko da teško da bi itko obratio pažnju na potencijalni loš utjecaj nekakvih prekonoćnih senzacija.
Krajem devedesetih je čuvena naljepnica "Parental Advisory: Explicit Content" još uvijek imala težinu, a tinejdžerski bunt koji je početkom desetljeća načela Nirvana krajem devedesetih su u gitarskom djelu spektra uspješno unovčavali izvođači poput Marilyna Mansona, Korn i Limp Bizkit. Sve se to itekako uklapalo u shock rock kanon uspostavljen još u sedamdesetima s megapopularnošću Kissa i Alicea Coopera. Razlog zašto je Eminem gotovo trenutno shvaćen ozbiljnije od njihove modernizirane inačice glamuriziranog bijesa popraćene skupim videima i klasičnim pričama o rock and roll razvratu je jednostavan. On nije samo vrištao o tome kako je antikrist, frik ili kako će lomiti stvari, on je detaljno opisivao svaku sjebanu fantaziju koju mu je pala na pamet, uključujući i neponovljivo sablažnjavajuću i sablasnu "‘97 Bonnie & Clyde", priču o ocu i kćeri koji se rješavaju majčinog leša, ujedno pjesmu utjelovljenu na naslovnici albuma.
Vrijedi istaknuti da je Marshall Mathers u trenutku izlaska ovog albuma imao 27 godina i niz profesionalnih i životnih razočaranja iza sebe te da je većina tematike preuveličana, namjerno groteskna verzija njegovog života. Možda je baš zato ispričana iz perspektive alter ega Slima Shadyja, koji se već u prvoj pjesmi nakon introa hvali kako je objesio svog "domaćina" Marshalla u dvanaestoj godini i preuzeo kontrolu nad njegovom ličnošću. Iako je horrorcore na čije se makabrično pripovijedanje Eminem dosta oslanjao postojao prije njega, važno je naglasiti da u to vrijeme nije bilo poplave mainstream repera koji su izlagali svijetu osobne detalje odrastanja, nevolja u vezama, zlostavljanja u školi… Ono što je dotad bilo manje-više glazba zajednice Eminem je pretvorio u nešto duboko osobno. Nema priča iz kvarta, nema gangsterskih filmova, švercanja kokaina iz Kube, kung-fua, istočnjačkih mudrosti ili društvenog angažmana, samo crtić verzija njegovog do tadašnjeg izrazito white trash života. Upravo je zato Slim Shady predstavljao mogućnost identifikacije za širok spektar ugroženih i obespravljenih tinejdžera, pružajući im savršenu kombinaciju omiljenog slasher horora i stand-up nastupa.
Uz to što je nabasao na potentnu tržišnu nišu, treba istaknuti da se Eminem ovdje predstavio kao potpuno formiran reper, oblikovan godinama battle rapa i boravka u undergroundu. No, ovaj album, baš kao i njegov nasljednik i njegovo jedino istinsko remek-djelo "Marshall Mathers LP", posjeduje izraziti smisao za vrlo kohezivno pripovijedanje koji se kasnije često gubio u Eminemovim samodopadnim tokovima svijesti.
Kako je ovaj album ostario dvadeset godina nakon izlaska? Produkcija Bass Brothersa s naglašenim utjecajem utjecajem Dreovog G-funka, nošena repetitivnim ritmovima i elastičnim bas linijama nije najsvježija. Razigrana priroda većine instrumentala ponekad pruža odličan kontrapunkt tekstualnoj tematici, ali joj češće oduzima na sugestivnosti. Pjesme i repanje ipak i dalje drže vodu. Bez obzira koliko bilo neugodno, mračno, pretjerano i sjebano, Eminem ovdje zvuči kao čovjek koji ima što reći, što ne vrijedi za ogromnu većinu repera, ni tada ni danas.