"Eton Alive" nije savršen album, ali svoju kroničarsku zadaću Sleaford Mods i dalje obavljaju izvrsno.
Eton Alive (Extreme Eating, 2019.)
Prvi album koji je skrenuo pažnju šireg kruga publike na Sleaford Mods zvao se, pokazat će se, vrlo prigodno: "Austerity Dogs". Od te 2013. Jason Williams i Andrew Fern uspjeli su izbaciti još četiri stilski i kvalitativno prilično ujednačena albuma upotpunjena s nekoliko EP-jeva te proširiti krug slušatelja za ovakav tip komercijalno neambiciozne glazbe gotovo do mainstreama. Mogli smo očekivati da će se Williamsov štik rentanja preko Fernovih šarmantno grubih electro punk podloga s vremenom potrošiti. No bez obzira što nijedan od novijih albuma nema početni šok "Austerity Dogs" i "Divide and Exit", svaki od njih se savršeno uklapa u narativni svemir Sleaford Modsa.
"Eton Alive", njihov prvi album na vlastitoj etiketi Extreme Eating, ponosno nastavlja tu tradiciju vrlo malog, ako i nikakvog mijenjanja što glazbe, što sadržaja. No Sleaford Mods nisu bend koji teži savršenstvu niti razvoju. Ako slučajno ne znate o čemu govorim, pogledajte bilo koju snimku njihovog jedinstvenog “bašnasbolikurac” nastupa. Doduše, usprkos dominantnom minimalizmu i repeticiji, Fernove podloge s vremenom pokazuju možda i neočekivanu dozu sofisticiranosti i posvećenosti detaljima, poput razornog sub basa u odličnom singlu "Kebab Spider". Williams, s druge strane, nije zainteresiran ni za šta osim za svoj uporno grintavi spoken word i bome je to naš veliki dobitak. Pjevača i repera ima na tone, ali ciničnih pripovjedača naglašeno radničkog podrijetla ima malo. Williams se ponosno uklapa u tu izrazito britansku tradiciju koja uključuje figure različitih generacija poput Johna Coopera Clarkea, Iana Durya, Marka E. Smitha ili Mikea Skinnera.
Ono što odvaja Williamsa od ove ekipe nije toliko ni stil ni sadržaj njegovih pjesama koliko vrijeme i mjesto njihovog nastanka. Naime, iz albuma u album Williams se potvrđuje kao sve uvjerljiviji kroničar postrecesijske, postbregzitovske Britanije. Pjesme su pune gorčine, refleksija na slavne dane tamošnje pop kulture (posebice brit popa), a najviše od svega služe bilježenju stanja uma radničke i niže srednje klase u doba kasnog kapitalizma. "Eton Alive" nije savršen album, ali svoju kroničarsku zadaću Sleaford Mods i dalje obavljaju izvrsno. I dalje su, bez i jedne primisli o klasičnoj bendovskoj postavi, daleko najpankerskija stvar proizašla iz Britanije još od doba Margaret Thatcher.
"Of course we're fucking relevant"
Comments