Search

Nova era Bonellija

Recchioni je ovim ambicioznim projektom uspješno prodrmao predodžbe o Bonelliju kao domu Zagora i Texa. Ako vam je do ne pretjerano zahtjevne, a opet promišljene i nepredvidljive zabave, dajte ovom serijalu šansu.

Roberto Recchioni - Siročad (Orfani)

Sergio Bonelli Editore 2013. / Libellus 2019.


"Siročad" Roberta Recchionija i Emiliana Mammucarija se u retrospektivi čini kao serijal koji je signalizirao promjene i modernizaciju talijanskog strip giganta SBE nakon smrti legendarnog Sergija Bonellija, premda je serijal odobren još za njegovog života. Prva sezona serijala izlazila je od listopada 2013. do rujna 2014. a koncept sezona posuđen iz televizijske prakse omogućio je zaokruženu cjelinu, koja opet pruža dovoljno prostora za nastavak i širenje narativa. Serijal je završio šestom sezonom u lipnju 2018., a priča će se dodatno detaljizirati specijalnim brojevima koji će se naslanjati na pojedine sezone. U Hrvatskoj od ove godine projekt izdaje Libellus u svojoj standardnoj praksi "tri u jedan plus tvrdi uvez", a počeli su sa četiri knjige koje čine cijelu prvu sezonu.



Premda "Siročad" okuplja velik broj talentiranih crtača mlađe i srednje generacije poput suautora priče i grafičkog tvorca likova Emiliana Mammucarija, Luigija Cavenaga, Davidea Gianfelicea i Mattea Cremone, glavna poluga cijele priče je Recchioni koji je nakon ovog serijala postao jedna od glavnih Bonellijevih uzdanica i urednik "Dylana Doga".

Nekoliko stvari odvaja "Siročad" od standardnog Bonellija. Očite stvari su upotreba boje kao integralnog djela stvaralačkog procesa, a ne trika za bolju prodaju reprint izdanja, i modernizirani, mangom nadahnuti crtež posebno osjetan u radu Mammucarija, Dall'Oglia i Cavenaga. No glavna novina se ipak odnosi na pripovijedanje. "Siročad", za razliku od većine Bonellijevih izdanja, nema primarnog protagonista, a i ako se to u kasnijim sezonama donekle promijenilo većim fokusom na određene likove, i dalje se ne radi o centralnim likovima kojima je podređen cijeli narativ. Druga je pak inovacija nelineralno pripovijedanje, budući da radnja prati dva vremenska razdoblja odmaknuta petnaestak godina. U prvoj sezoni Recchioni je to podijelio na prvih 48 stranica koje prate djetinjstvo te drugih 48 stranica koje prate "sadašnjost" glavnih junaka. Narativ funkcionira uredno, jer ono što se događa u prvoj polovici značajno oblikuje, proširuje i objašnjava događaje iz druge polovice.


Unatoč za Bonellija tradicionalnim posudbama, citatima i posvetama, a ovdje ih ima možda i više nego inače, prvih dvanaest brojeva "Siročadi" izrazito je nepredvidljivo štivo. Prvobitnu postavku o grupici djece koju nakon apokaliptičnog događaja vojska trenira kako bi se borila protiv nepoznate svemirske sile, Recchioni kroz radnju nekoliko puta prevrće naopako nizom "twistova" od kojih su neki predvidljivi, a neki su bome i izrazito zanimljivi. Glavna vrlina njegove zamisli koja se, ugrubo rečeno, kreće unutar parametara koje su postavili SF klasici "Star Wars", "Starship Troopers", "Alien", "Akira", ali i antiratni filmovi poput "Full Metal Jacket" i "Apocalypse Now" jest što neprekidno miješa uloge protagonista i antagonista. Ta tvrdoglava i vrlo nebonelijevska crta - da se poigrava karakterizacijom likova kod kojih, što je posebno osvježavajuće, nema crno-bijele moralnosti iako se svi tvrdoglavo drže svojih uvjerenja - predstavlja glavni razlog zašto se radi o nesvakidašnje uspjelom projektu u okvirima srednjostrujaškog europskog stripa.


Slobodniji raspored tabli posuđen iz američkog stripa ide u korist brzoj i kompulzivnoj čitljivosti pa čak i vrlo generičke akcijske scene djeluju raskošnije i uzbudljivije nego što bi to bilo u strožim okvirima drugih Bonellijevih junaka. Još jedna velika pohvala Recchioniju ide i za tretman ženskih likova, što je nekad (bila) česta boljka ove izdavačke kuće. I Sam i Juno, pa i Jasna Jurić, koja je najbliža glavnom antagonistu u ovoj sezoni, a lako moguće i cijelom serijalu, su jednako ako ne i zanimljivije i cjelovitije karakterizirani likovi kao i njihovi muški pandani poput Ringa i Jonasa. Recchioni se pobrinuo da su motivacije svih likova čiste i jasne onoliko koliko njegov podosta zapetljani narativ dopušta, bez da nam otkrije daljni tijek radnje. Završni dojam bio bi možda i još pozitivniji da se u ovom antimilitarističkom i antiautoritarnom narativu malo više zrcale ideologije stvarnog svijeta. Ovako kao pokretače radnje imamo nedefiniranu svjetsku vladu koja upravlja golemom zavjerom usmjerenom na upravljanje narodnim masama, što je premisa uvijek atraktivna teoretičarima zavjere, ali nedovoljna da bi reflektirala daleko entropičniju narav naše stvarnosti.


S druge strane, slogan Siročadi "mi ne stvaramo umjetnost, mi stvaramo leševe" efektna je parola mobilizacije. Strip kroz odnos protagonista prema njoj suptilno, ali dosta jasno tematizira teme poput PTSP-a i sklonosti podređenosti ili odbijanju autoriteta. Kad se sve zbroji, Recchioni je ovim ambicioznim projektom uspješno prodrmao predodžbe o Bonelliju kao domu Zagora i Texa. Ako vam je do ne pretjerano zahtjevne, a opet promišljene i nepredvidljive zabave, dajte ovom serijalu šansu.


150 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle