Ostaci pjesama ovog benda bolji su od barem 70 posto indie rocka u posljednjih 30 godina.
Da bilo kojem velikom bendu ukradu 16 sati demo snimaka nastalih za vrijeme stvaranja njihovog vjerojatno najcijenjenijeg i najpoznatijeg albuma, pretpostavljam da bi nastala strka koja bi rezultirala nekim oblikom kaznenog progona. Suočeni s pokušajem ucjene puštanja u javnost hrpe minidiskova iz razdoblja "OK Computer", Radiohead su ipak odlučili materijal (koji je već počeo kolati peer2peer mrežama) staviti na Bandcamp i sav prihod od downloada dati u dobrotvorne svrhe organizaciji Extintion Rebellion, posvećenoj borbi protiv klimatskih promjena. Kontrola štete na kojoj bi mnogi mogli učiti.
Premda je sasvim jasno da se radi o sirovom materijalu koji je služio kao referenca bendu pri stvaranju albuma i nikad nije trebao biti pušten u javnost, u pitanju je izvrstan uvid u genezu nastanka albuma za sve koji su, poput mene, bili opsjednuti ovim albumom, a broje se u milijunima. Slušati radne verzije i fragmente pjesama koje si zavolio prije skoro dvadeset godina u gotovoj formi stoga ima dvostruki učinak.
S jedne strane zanimljivo je vidjeti kako put ovog mitskog albuma nije bio ni trenutan ni jednostavan. S druge, demistifikacija stvaralačkog procesa kao sporog i mukotrpnog uništava onu naivnu, dječje iskrenu ideju o glazbi kao nečem spontanom i jedinstvenom. Čak i kad racionalno jako dobro znate kako kobasica nastaje, svi slojevi instrumenata, natruhe pjesama, field recordingsa, lažnih početaka i falševa, minute i minute statičnih sintesajzera i ritam mašina daju vam do znanja da ništa, pa ni album koji je za vas predstavljao intezivno emocionalno iskustvo polovicu vašeg života, nije nastalo iz ničega.
Uz pretpostavku da volite ove pjesme, ovih 16 sati koje bilježe rađanje "OK Computera" nude više nego dovoljno zabave. Za svakog Radiohead fana(atika) bizarno je i gotovo nestvarno čuti stihove "Life in the Glasshouse" preko glazbe za "Exit Music", bendovsku verziju legendarne "True Love Waits", nekoliko ranih verzija "Motion Picture Soundtrack" (od kojih je svaka jebeno fantastična), basliniiju "National Anthem" koja izleti ničim izazvana, jam verzije "Let Down" i "Paranoid Android", kao i nekoliko vrlo verzija nenadmašnog uvoda u album "Airbag" koje zvuče više kao su s "The Bends".
Već kroz brojne B-strane i opsežni niz fanovskih kompilacija "Towering Above the Rest Complete", a onda i ovdje postaje jasno u najsirovijoj formi da su ostaci pjesama Radioheada bolji od barem 70 posto indie rocka u posljednjih 30 godina. Ovaj bend nikad ništa nije prepuštao slučaju pa su i onda kad se dogodio propust kao u ovom slučaju, pokušali izvući najbolje iz situacije. Drago mi je da jesu, jer me preslušavanje sati i sati ovog materijala još jednom podsjetilo koliko nepregledno volim ovaj bend i ovaj album.