Search

Priča o ljudima, ne o vremenu

Updated: Jan 14, 2019

Dinamika protagonista je uvjerljiva zahvaljujući ponajprije glumačkim bravurama Mortensena i Alija, a manje zahvaljujući scenariju koji je u najboljim trenucima funkcionalan, a u najgorim potpuno predvidljiv.


Green Book (R. Peter Farrelly, 2018.)


Foto: Dreamworks

Film Petera Farrellyja jedan je od onih koji svoju potencijalno tešku temu uvijaju u namjerno optimistični plašt sentimentalnosti. Takav smjer u startu može iritirati ponekog gledatelja no mene je podsjetilo na prvu polovicu devedesetih kad su populistički orijentirane drame poput Eastwoodovog "A Perfect World", "Fried Green Tomatoes" Jona Avneta i Zemeckisovog "Forresta Gumpa" bili standardni kinorepertoar blockbusterskog potencijala umjesto tek materijala za sezonu nagrada kao što je danas slučaj.


Kao i slični gorko-slatki filmovi, "Green Book" pametno stavlja fokus na međuigru glavnih likova, Franka "Tonyja Lipa" Vallelonge (Viggo Mortensen) i "Doca" Dona Shirleya (Mahershala Ali), dok su ostali aspekti namjerno podčinjeni ovom odnosu. Inspirirana stvarnim likovima i događajima, priča je to izvrnute rasne dinamike te propitivanja značenja identiteta i rasnih uloga kroz namjerno korištenje klišeja i stereotipa. Vrijedi istaknuti da u tom smislu nije u pitanju preveliki odmak za Farrellyja koji je, u tandemu s bratom Bobbyjem, desetljećima najpoznatiji po anarhičnim komedijama koje gotovo u pravilu nose neobični i nespretni junaci dobrog srca.

Kroz lik izbacivača i tjelohranitelja Tonyja Lipa Farrelly i suscenaristi Nick Vallelonga i Brian Hayes Currie pretpostavljaju gledateljevo znanje o Italoameričkim stereotipima u povijesti filma, a posvećenost kojom im Mortensen pristupa briše granice stvarnosti i filmske reprezentacije. Zgodno je napomenuti da je i sam Vallelonga glumio epizodne uloge u filmovima poput "Goodfellas", "Donnie Brasco" i serije "The Sopranos", čime cijela stvar odlazi na meta razinu. Svom liku jazz i klasičnog pijanista Dona Shirleya Mahershala Ali pak pristupa mješavinom profinjenosti i melankolije koja otkriva slojeve u karakteru čak i kad nema previše replika jer one, lako je pretpostaviti, idu brbljavom Tonyju.


"Green Book" namjerno izbjegava velike izjave o rasizmu na američkom jugu za vrijeme zakona rasne segregacije i koncentrira se na rasno-klasnu dinamiku protagonista. Ona je toliko dobra i uvjerljiva zahvaljujući ponajprije glumačkim bravurama Mortensena i Alija koji likove čine trodimenzionalnima i lako emocionalno povezivima kroz naglašavanje detalja poput jela ili razgovora o glazbi, a manje zahvaljujući scenariju koji je u najboljim trenucima funkcionalan, a u najgorim potpuno predvidljiv, skupa s "božićno čudo" krajem kojim je Farrelly valjda htio odati počast filmovima Franka Capre.


Unatoč vrlo uskom fokusu na specifičnosti i razlike svojih likova, koje usput rečeno tretira s rijetkom dozom suptilnosti i razumijevanja zbog koje bi se neki trenuci u drugačijem tipu filma daleko mračnije i teže odigrali, "Green Book" uspijeva biti topli, mali film kakvih danas nema previše.


0 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle