​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle
Search

Prekrasni kraj svijeta

Rijetko je tko kao David Tibet stvorio tako osebujan, zanimljiv, nepregledan i teško opisiv diskografski katalog.

Current 93 - The Light Is Leaving Us All (House Of Mythology, 2018.)

Zu 93 - Mirror Emperor (House Of Mythology, 2018.)


U svijetu underground glazbe teško da postoji pojava slična Davidu Tibetu, pjesniku, pjevaču i dugogodišnjem frontmanu Current 93, neofolk kolektiva čiji je jedini stalni član preko trideset godina. Neobičnog glasa i prepun rječitih, mističnih tekstova nadahnutih kršćanstvom, budizmom i okultnim, Tibet često djeluje kao osoba izvan vremena i prostora.



Poveznica u njegovom radu posljednjih dvadesetak godina, nakon rane industrial i noise faze, fokus je na zvuk folk rocka šezdesetih. Dva ovogodišnja Tibetova ostvarenja, novi album Current 93 "The Light Is Leaving Us All", i suradnja s talijanskim jazz eksperimentalistima Zu na "Mirror Emperor" ne nude veliku prekretnicu u tom trendu kao što su to bio slučaj s prethodnim "službenim" albumom "I Am The Last Of All The Field That Fell (A Channel)“ ili projektom Hypnopazūzu s Youthom iz Killing Joke. Oni produbljuju i dosljedno nastavljaju mitologiju koju Tibet razvija desetljećima.


Oba albuma imaju snažno tematsko središte. Glazbeno raskošniji i nepredvidljiviji "Mirror Emperor" se odvija oko ideje o paralelnom svijetu kojim upravlja naslovni lik, predstavljajući alegoriju različitih aspekata osobnosti pojedinca. Gotovo posve akustični "The Light Is Leaving Us All" pak vrti naslovnu frazu kao lajtmotiv cijelog albuma.


The light is leaving us all

West street, where shutters shut dark

The flowers flow and sing in the drift

The light is leaving us all

And in the night, the cuckoo's call

To the light that is leaving us all.

Tibet se ne libi ovu frazu ponoviti barem tridesetak puta kroz album, kao da nam želi utuviti u glavu da svatko od nas malo pomalo umire. Isporučen nježnim glasom i smirenom izvedbom, tek povremeno ukrašenom ponekim psihodeličnim detaljem poput podivljale violine u "The Kettle’s On", u pitanju je album koji plijeni promišljenom, suzdržanom ljepotom. Sasvim mi je jasno da Tibetova poetska promišljanja o milijardu i jednom scenariju za kraj svijeta nisu za svakog, ali rijetko tko je stvorio tako osebujan, zanimljiv, nepregledan i teško opisiv diskografski katalog.


61 views