Search

Pet u žanru: shoegaze

Bez pretenzije da previše teoretiziram o razvoju žanrova i njihovim predstavnicima, učinilo mi se zgodno napraviti preglede onog što po meni predstavlja najbolje od nekog žanra ili izvođača. Seriju tekstova radnog naziva "pet u žanru" ilitiga PUŽ otvaram shoegazeom.


Cocteau Twins - Heaven or Las Vegas (4AD, 1990.)

Reći ćete da ovo nije tehnički shoegaze nego dream pop, no ta dva žanra su ionako oduvijek bila isprepletena, a gitarsko umijeće Robina Guthrieja s efektima, teksturama i atmosferama ionako nije ništa slabije od onog Kevina Shieldsa, makar se svjesno kreće daleko nježnijim spektrom zvuka.

Nemjerljivi i često teško uhvatljivi utjecaj Cocteau Twins na suvremenu glazbu može se nazrijeti u stotinama indie izdanja tijekom posljednja dva desetljeća, no i dalje ni izdaleka ne postoji bend bend sličan njima. Vokal Elizabeth Fraser svjesno je ezoteričan, ponekad gotički mističan, a ponekad njuejđerski slatkast. "Heaven or Las Vegas" bendov je najizraženiji pop trenutak, krcat slojevitim, zavodljivim, eteričnim pjesmama čije melodije stvaraju oblake slatke izmaglice. Kao i druga najbolja ostvarenja sličnog usmjerenja, u pitanju je album u kojem se izrazito lako izgubiti, ali čija je prevladavajuća atmosfera daleko bliža ushitu nego li rezignaciji.


Ride - Nowhere (Sire, 1990.)

Ride su jedan od onih bendova koji su se zaletjeli sa svojim najboljim, potpuno formiranim albumom na samom početku karijere. Kasnije su probali postati klasični rock bend naslonjen na ostavštinu šezdesetih na neslavnom trećem albumu "Carnival of Light", a čini se da su sami zaboravili da su moderniziranu sintezu istog napravili na "Nowhere". Srećom su se opet, kao i mnogi drugi, sjetili važnosti svojih početaka kad su se ponovo okupili da naprave solidni "Weather Diaries". Negdje na pola puta između eteričnih lutanja "Loveless" i himničkog naboja "(What's the Story) Morning Glory?", "Nowhere" je album koji "običan" gitarski pop rock uvrće u slojeve pažljivo orkestrirane gitarske distorzije. Međuigra vokala Marka Gardenera i Andyja Bella toliko je ugodna da često i ne treba obraćati pažnju na tekstove koji uglavnom referenciraju klasične adolescentske motive nestajanja ili beskraja. Za razliku od brojnih drugih ostvarenju u žanru, gitarska pirotehnika na "Nowhere" jako je dobro izbalansirana s ritam sekcijom koja odaje utjecaj madchestera svojim jednostavnim, gotovo plesnim ritmovima. Gotovo trideset godina kasnije, unatoč svim manjkavostima, "Nowhere" savršeno sumira hipnotičku moć shoegazea. Ona posebice dolazi do izražaja sparena s jasno definiranim i pamtljivim pjesmama.



My Bloody Valentine – Loveless (Creation, 1991.)

"Loveless" je predivni paradoks, album jedinstven po milijardu različitih sitnica. Studijski gitarski orkestar kojim je ravnao Kevin Shields ovdje je u pokušaju da, pretpostavljam, uglazbi kako zvuči sunce. Ritmičan, iako su bubnjevi često zasjenjeni slojevima buke, romantičan, iako se harmonijski vokali Shieldsa i Bilinde Butcher neprekidno bore za prostor s ostatkom instrumenta, "Loveless" je i dalje album zagonetka. Najpopičniji eksperimentalni album svih vremena? Najeksperimentalniji pop album svih vremena? Tko će ga znati. No, jedno je sigurno: My Bloody Valentine su inspirirali tisuće bendova da se late gitarskih pedala, no malo je tko ako itko ukrotio buku i pretvorio je u takvu simfoniju osjećaja i osjeta kao oni na ovom neponovljivom remek-djelu.


Catherine Wheel – Ferment (Fontana, 1992.)

"Ferment" Catherine Wheel ima odliku koju ima malo shoegaze ostvarenja – naglašenu upotrebu dinamike. Fenomenalni epski singl "Black Metallic" izdiže se od tišine do buke nekoliko puta tijekom svog sedmominutnog trajanja, a uvodna "Texture" mogla bi služiti kao borbeni poklič svakog shoegaze banda. Čak i chorus i flanger pedale, omraženi/omiljeni artefakti iz osamdesetih, ovdje imaju drugačiju ulogu. Umjesto zlogukog gotičkog prizivanja, ovdje su ti efekti pogonjeni kao sredstva emocija i strasti. Negdje ispod svih tih slojeva "Ferment" je zapravo relativno konvencionalna hard rock ploča. Šteta stoga što bend, kao i mnogi prije i poslije prije njih, nije uspio prijeći Atlantik, jer je njihova sprega gitarističke grmljavine i povišenih dramskih tenzija bila idealna za postgrunge Ameriku.


Slowdive – Pygmalion (Creation, 1995.)

Premda se, kad se govori o Slowdive, najviše spominje njihov sjajni drugi album "Souvlaki", do dana jedan od temelja žanra, izabrao sam njihov treći i do ponovnog okupljanja posljednji album "Pygmalion". U pitanju je ostvarenje koje je jako teško stilski definirati, no bez obzira na sva ambijentalna i protopostrock naslanjanja koja su utjecala na bendove poput Mogwai ili Deafheaven, Pygmalion je u osnovi kantautorski album. Da je Nick Drake ikad imao priliku snimiti album s Brianom Enom, možda bi zvučao negdje blizu ovog. Neil Halstead i Rachel Goswell odmah su poslije ovog osnovali ogoljene, americanom ozračene Mojave 3 u kojima su njihove kantautorske tendencije posve došle do izražaja. Ipak, "Pygmalion" ostaje ne samo njihovo nedokučivo remek-djelo, nego i jedno od najosebujnijih ostvarenja devedesetih.

0 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle