"Portofon" predstavlja ambiciozan bend koji uspijeva pomiriti jake kantautorske tendencije, jazzy upade puhača i naglašenu elektroniku u dinamičnu, a istovremeno funkcionalnu i zaokruženu cjelinu.
Portofon (Jeboton, 2019.)
Drugi album zagrebačkog art pop benda Porto Morto eklektična je mješavina stilova koja crpi inspiraciju iz barem tri-četiri desetljeća glazbenog nasljeđa, no pritom ne ispada puki derivat ičeg pojedinačnog. Haustor bi možda bili najasnija asocijacija, no osim što Darko Rundek gostuje na albumu i što oba benda koriste puhačku sekciju i metaforične tekstove, kompozicijske sličnosti gotovo da i nema - osim u odličnom i vrlo filmičnom "ciganskom vesternu" "Bijeg". Slična je situacija s još jednim domaćim srodnikom, Pips, Chips & Videoclips, čiji je frontman Dubravko Ivaniš u više navrata izrazio sklonost prema Porto Morto. Doduše, "Portofon" bi kao i njihov prethodni, istoimeni album, mogao biti blizak ostvarenjima poput "Drveće i rijeke" ili "Treći svijet” ponajprije u smislu da zvuči kao da vodi zaseban život u odnosu na okruženje u kojem je nastao.
S devet pjesama u pola sata, album koncentrira brojne ideje u poprilično skučeni prostor trominutnog pop formata. Uvodna "Ne Ne Ne Ne" paranoični je funk koji otkriva nevidljive poveznice između "Kreativnog nereda" Dina Dvornika i "Remain in Light" Talking Heads. Singl "Kuća" donekle razbija tu paranoidnu crtu pseudorazigranim vokalnim manirizmima koji vjerojatno namjerno odvlače slušatelja od napetog podteksta naznačenog u instrumentalu. "Alarmi" je prva od nekoliko baladno intoniranih pjesama i svojim lo fi rješenjima u najboljem smislu podsjeća na danas zaboravljene bendove s kraja devedesetih poput Grandaddy ili The Folk Implosion. "Hodaj" s Rundekom je pak, možda pomalo paradoksalno, jedna od modernije zvučećih pjesama na albumu, ponajviše u elektropop pristupu ritmu koji podsjeća na solo radove Juliana Casablancasa iz The Strokes.
"Portofon" predstavlja ambiciozan bend koji polako uči vladati svojim eklektičnim sklonostima. Uspijeva pomiriti jake kantautorske tendencije, jazzy upade puhača i naglašenu elektroniku u dinamičnu, a istovremeno funkcionalnu i zaokruženu cjelinu. Ako album ima istaknutiju manu onda su to možda mrvu usiljeni ekscentrični vokali basista Roka Crnića, no to je zamjerka koju raskošna zvučna slika i nepredvidljiva kompozicijska rješenja s lakoćom nadoknađuju.
Comments