Search

Impresivna praznina novog pop punk vala

Ako imalo pratite što se događa u glazbenoj industriji, primjetit ćete da je jedan od dominantnih trendova u posljednje dvije godine povratak pop punka, bolje rečeno njegovog hiperkomercijalnog oblika iz nultih pojačanog crossoverom s produkcijom i izvođačima koji dolaze iz svijeta hip hopa.


Pošto se dobar dio ovog revivala veže za trendove na Tik Toku, stječe se dojam da se radi o nekakvom gen Z fenomenu. No, ako malo bolje razmotrimo situaciju, ovaj ponovni proboj u manistream nije slučajan, niti se dogodio preko noći, a bome ne uključuje samo pripadnike generacije Z.

Budući da nisam fan žanra, ovaj trend mi je prije svega zanimljiv u fenomenološkom smislu. Istina, pop punk je u gitarskom undergroundu živ i zdrav pa su tijekom proteklog desetljeća izvođači poput Joyce Manor, PUP, Jeffa Rosenstocka ili Modern Baseball redovno hvaljeni i od kritike i od relativno malog, ali odanog dijela publike.



No ovdje se ne radi o bendovima koji sviraju 150 koncerata godišnje za publiku od 500 do 1 500 ljudi, a album im uđe u donji dom Pitchforkovog ili Stereogumovog godišnjeg izbora albuma godine. Ovdje se radi trendu koji ide iz srca industrije, vrhunski iskorištava moderne tehnologije i još jednom komodificira supkulturne tendencije svodeći ih na prazni imidž.


Nedavni osvrt Zacharyja Lipeza o naoko ridikuloznoj listi koju je objavio People natjerao me da razmislim o vlastitim stavovima usađenima u dvadesetak godina rokističke indoktrinacije. Kad prosječni glazbeni fan poput mene gleda ovakve stvari, prvo mu na pamet padaju optužbe o nedostatku autentičnosti. No koncept autentičnosti je ionako nešto što nam je prodano kako bismo lakše progutali mit o važnosti pop glazbe. Uostalom, više puta sam napisao, a nije zgoreg ponoviti, kako je i sam originalni punk proizvod jednog menadžera i modne kreatorice pa je u tom svjetlu pomalo smiješno govoriti o autentičnosti, posebice kad su osjećaji bunta ili nezadovoljstva tematizirani u pjesmama kirurški precizno očišćeni od bilo kakvih socio-političkih uzroka.



Najnoviji val pop punka još jednom otkriva nesposobnost glazbene industrije da iznjedri bilo kakav trend koji u većoj ili manjoj mjeri nije recikliranje prošlosti. No, važnije od onog u čemu ne uspijeva je važnije u ono čemu uspijeva, a to se prije svega odnosi na prilagođavanje novim formatima.


Ključna osoba cijele priče vjerojatno je Travis Barker, bubnjar Blink-182, koji je unutar posljednjih godinu dana surađivao s descima izvođača, bilo da se radi o pop punk makeover Machine Gun Kellyja ili pretvaranju mlade tik-tok zvijezde Jxdena u dezinficiranog Sida Viciousa. Barker se u ulozi kuma scene nije našao zbog svoje reputacije sjajnog bubnjara, nego zbog višegodišnjeg iskustva s reality formatima i instinktu prilagođavanja koji je odavno iskazao kroz brojne hip hop kolaboracije. Tu dolazimo do ključa uspjeha - glazbeno, estetski i sadržajno pa čak i po protagonistima, novi val pop punka nije ništa novo. No formatiran u jednostavne dvominutne pjesme koje najčešće čitave zvuče kao refren čini ga idealnim za upotrebu u kratkim videima.


Cinici bi mogli zaključiti kako je to potpuna pobjeda stila nad sadržajem, no samo se radi o vrlo pametnoj prilagodbi. Vizualna komunikacija ionako je pobijedila sve ostale oblike izražavanja, no to ne znači da joj i dalje ne treba soundtrack. U tom smislu suvremeni pop punk savršen je način da se kaže puno, a ne kaže ništa. Osim ako niste Olivija Rodrigo, ali o njenom zastrašujuće uspješnom i na više načina fascinantnom debiju drugom prigodom.



470 views

Recent Posts

See All