Premda nisu bježali od utjecaja, Pixies su uspostavili svoju formulu, kasnije bezbroj puta kopiranu i uvijek savijanu prema potrebama duha vremena. "Doolittle" je od svih njihovih albuma možda i najbolje utjelovljuje.
Doolittle (4AD,1988.)
Prošlo je 30 godina od izlaska drugog albuma Pixies, ostvarenja koje je umnogome utjecalo na razvoj alternativnog i indie rocka u idućim desetljećima. Slušajući ga danas, lako je zamisliti neku alternativnu vremensku crtu u kojoj je upravo on "uveo svijet u devedesete" i zamijenio "Nevermind" kao ključan trenutak alter rock eksplozije. No, nekad doći prerano znači isto što i zakasniti pa su Pixies svoj utjecaj morali unovčavati godinama kasnije kroz nizove povratničkih turneja koje su neminovno načimale magiju ranog materijala.
Debi "Surfer Rosa" predstavio je sve jake strane benda - jednostavne, pamtljive melodije, tiho-glasnu dinamiku i ekspresivni vokal Black Francisa naglašene sklonosti za nadrealne pjesničke slike. "Doolittle" je taj recept uzeo i primijenio na pjesme koje su zvučale manje manično i rastrgano. Produkcija Gila Nortona gurnula je Francisove vokale prema naprijed, baš kao sjajne prateće harmonije Kim Deal, a da pritom nije izgubila ništa na izravnosti bendovog zvuka koju je Steve Albini uspostavio na "Surfer Rosa". Zahvaljujući takvom estetskom izboru bendovi utjecaji iz šezdesetih došli su do punog izražaja, od girl grupa poput The Ronettes, preko surf rocka do Hendrixa, kao prilično očiglednog prethodnika gitarske pirotehnike Joeyja Santiaga.
Premda nisu bježali od utjecaja, Pixies su ipak uspostavili svoju formulu, kasnije bezbroj puta kopiranu i uvijek savijanu prema potrebama duha vremena. "Doolittle" je od svih njihovih albuma možda i najbolje utjelovljuje: anksiozni i bučni, ali istodobno ekonomični power pop koji neprekidno referencira širok spektar tema, od pop kulture do biblijskog nasilja. Takav naglašeno postmoderni pristup najavio je praktički svaki trend u gitarskoj glazbi idućeg desetljeća, poput Nirvane, Becka i desetaka drugih izvođača, ali se i nastavio u nultima kroz izravnije recikliranje prošlosti brojnih garažnih i indie bendova. No malo je tko, pa i sami Pixies, uspio ponoviti išta slično ovom albumu, čije pjesme gotovo od reda zvuče kao slatkasti napadaj panike i kraj svijeta ukrašen la la la refrenima.
Comentários