"Marigold" je sjetno i suzdržano, premda pomalo monotono indie rock ostvarenje.
Pinegrove - Marigold (Rough Trade, 2020.)
Evan Stephens Hall, frontman indie rock benda Pinegrove, našao se između prvog, užasno hvaljenog i hajpanog albuma "Cardinal" iz 2016. i drugog "Skylight" iz 2018 u velikom problemu. Neimenovana žena s kojom je bio u kratkotrajnoj vezi optužila ga je za seksualnu prisilu. Hall je cijeli slučaj opisao u pismu u kojem je priznao svoju krivnju i povukao se na godinu dana iz javnosti dok je bend ostao visjeti u zraku. Nikad se nije saznalo o kakvim se konkretnim optužbama radilo, kao ni išta o identitetu žrtve, osim da je bila dio bendova osoblja na turnejama. Za razliku od nekoliko sličnih slučajeva u #metoo eri, Pinegrove se nisu raspali, Stephens Hall nije izbačen iz benda, a ovogodišnji album "Marigold" dočekan je solidnim kritikama i jednim lijepim longreadom u New Yorkeru.
Nekoliko je razloga za ovakav razvoj događaja. Prvo, detalji su uvijek bili zamagljeni i javnosti nedostupni. Drugo, Stephens Hall se ispričao za svoje ponašanje, objasnio da nije bio svjestan pogrešnosti postupka, ali i da jest svjestan privilegija koje ima kao bijeli muškarac. Također, ispoštovao je dogovor i nikad nije obznanio identitet žrtve. Mali su to koraci u ukupnoj slici stvari, ali ipak izrazito važni za promatranje i tretman narativa seksualnog nasilja u relativno zatvorenim zajednicama kao što je indie rockerska.
Sve ovo je izrazito bitno i za narativ i atmosferu na "Marigold", sjetnom i suzdržanom, premda pomalo monotonom indie rock ostvarenju koje svoju intimističku prirodu krije unutar alegoričnih tekstova. Šlampava, šuškava estetika oslonjena na indie rock devedesetih priziva u sjećanje suvremenike poput Big Thief ili Alex (Sandy) G-ja. Oprezan, estetski i sadržajno delikatan stil služi ne samo kao priznanje odgovornosti Stephensa Halla, već u artističkom smislu i težine koju nosi pozicija frontmena senzibilnog rock benda. Kad karijeru gradiš na ispovjednim narativima i ogoljavanju duše onda te i publika koja se pronalazi u tim tekstovima veže za određenu sliku. Jednom kad se ta slika razbije, onda i cijela bit takve osjetljive forme pada u vodu. Stoga kada u "No Drugs" kaže "No drugs and alcohol today/I want to remember everything we talk about/I want to feel light moving in everything you say" onda takav stih zbog ukupne atmosfere pjesme, albuma i konteksta nastanka ima određenu težinu koju bez njih ne bi imao i uspostavlja novu verziju tog zamišljenog jednosmjernog ispovjednog odnosa.
Priznanjem odgovornosti za svoje postupke i privremenim povlačenjem sa scene Stephens Hall je spasio sebi i svom bendu karijeru. Lekcija je to koju bahati egoistični samoživi manijaci poput Ryana Adamsa nikad neće svladati.