Krajem osamdesetih i početkom devedesetih dogodila se komercijalna i kreativna ekspanzija hip-hopa u mainstream, poznata kao zlatno doba hip-hopa.
Public Enemy - It Takes a Nation of Millions to Hold Us Back (Def Jam, 1988.)
U trideset godina od izlaska "It Takes a Nation of Millions to Hold Us Back" puno se toga promijenilo u društvu. Politička poruka Chucka D-ja iz današnje se perspektive čini preuskom i koncentriranom samo na perspektivu crnog muškarca, bez nekog posebnog razumijevanja ili empatije za druge i drugačije. No žestina, izravnost i energija ovog albuma ne može se osporiti. On zvuči kao jednosatni napadaj panike čija je paranoično-oštroumna poruka isprekidana nebuloznim humornim upadima Flavor Flava, vjerojatno najboljeg hypmana svih vremena. Produkcija Bomb Squad je ono što drži ovaj album svježim i danas. Snimljen u zlatno doba sempliranja, prije nego je ono regulirano strogim pravilima koja su žanr posljedično odvela u drugačije i ogoljenije instrumentalne vode, album je obilježen repetitivnim, ali gustim i eksplozivnim zvukom. Svaki drum break, svaki sample tretiran je kao dio ogromnog psihodeličnog mozaika, kao zbirka funka i soula (okej, i jednog Slayer riffa) propuštena kroz postindustrijsku mješalicu čija nesmiljena pokretljivost i bučna prisutnost o tadašnjem crnom iskustvu govori barem jednako snažno kao bilo što je Chuck D želio reći.
Eric B. & Rakim - Follow The Leader (MCA, 1988.)
Debi album ovog utjecajnog producent/MC dua “Paid in Full” možda je nešto značajnije ostvarenje za povijest hip-hopa, no njihov drugi album “Follow The Leader” jednostavno zvuči bolje. Kad Eric B istoimenom stvari otvori album u revijalnom tonu muklog basa i "špijunske" teme koja savršeno paše Rakimovom, za to vrijeme nevjerojatno kompleksnom repanju, jasno je se radi o ljudima koji to što rade shvaćaju kao poziv, a ne tek prolaznu modu. Svojim jazzy instrumentalima i opuštenim, ali iznimno koncentriranim Rakimovim repanjem punim unutrašnjih rima, album kao da je predvidio niz stvari u devedesetima, od Nasovog "Ilmatica" preko MF Doomovog jezikolomlja do Kool Keithovog bizarnog projekta Dr. Octagon. Kako atmosferom, tako i izvedbom, uspostavio je ideju hip-hopa kao “verbalnog jazza”, a ne tek ritmičnog vikanja u mikrofon.
Beastie Boys - Paul's Boutique (Capitol,1989.)
“Licensed to Ill” predstavio je Beastie Boys kao tri bijela party rap derišta, no tri godine kasnije njihovi nazalni glasovi i lakonske rime o svakodnevnici našle su se na albumu koji se često spominje kao “Sgt. Pepper hip-hopa”. Sasvim razumljivo zašto, jer “Paul's Boutique” kaleidoskopsko je remek-djelo miljama daleko od hitova poput “Fight for Your Right to Party” ili “No Sleep Till Brooklyn”. Beastieji i producentski dvojac The Dust Brothers kreirali su gustu mrežu od čak 105 pjesma sempliranih na ovom albumu pa svaka stvar sadrži nepregledno more zvukova koje je nadahnulo takva eklektična remek-djela devedesetih kao što su Beckov "Odelay" i "Endtroducing…" DJ Shadowa. Kroz tu gomilu na momente se stvarno teško probiti, no pažljivije slušanje bit će nagrađeno ne samo nevjerojatno dinamičnim i slikovitim osjećajem cjeline već i sjajnim pojedinačnim trenucima poput “Shadrach” i “Looking Down the Barrel of a Gun”.
De La Soul - 3 Feet High And Rising (Tommy Boy, 1989.)
Ako je "Paul’s Boutique" Sgt. Pepper hip-hopa, onda je "3 Feet High And Rising" njegov “The Who Sell Out”. Ispresijecan skitovima, humornim skečevima koji će u sljedećem desetljeću postati standard svakog hip-hop albuma i na kraju potpuno zasititi slušateljstvo, "3 Feet High And Rising" vjerojatno je najpozitivniji hip hop album uopće.
De La Soul i producent Prince Paul su ovdje uz pomoć gomiletine sampleova spojili hipijevski osjećaj tada već prošle bolje budućnosti i uvrnuti, razigrani smisao za humor koji nekako uvijek visi na rubu sarkazma, ali nikad ga prelazi. U pitanju je jedinstveni i jedan od osobenijih albuma uopće, čija glazbena DNA nikad nije precizno rekreirana premda je njegova estetika utjecala na sve od hip-hopa preko indie rocka do elektronike.
A Tribe Called Quest - Low End Theory (Jive, 1991.)
Sve što trebate znati o drugom album A Tribe Called Quest objašnjeno je u njegovom imenu i uvodnom stihu Q-Tipa koji ga otvara:
“Back in the days when I was a teenager
Before I had status and before I had a pager
You could find the Abstract listenin' to hip-hop
My pops used to say, it reminded him of Bebop
I said, "Well, Daddy, don't you know that things go in cycles?
Way that Bobby Brown is just amping like Michael"
Ovaj album ne samo da je definirao jazz rap nego je uspio nešto što do dana današnjeg meni zvuči nevjerojatno: da bas koji se sastoji mahom od semplova kontrabasa sa starih jazz ploča stvara osjećaj kao da se nalazite u samoj utrobi zemlje. Sve i da nije tog jedinstvenog hipnotičkog zvuka, "Low End Theory" bi bio vrijedan slušanja jer su Q-Tip, Phife Dawg i Ali Shaheed itekako imali što reći, a bome su znali i kako. Bez ovog albuma vjerojatno ne bi bilo ni karijera The Rootsa, Coomona, Mos Defa i Taliba Kwelija, odnosno osoba koje su definirale pojam conscious hip-hopa krajem devedesetih i početkom nultih.