Mali izbor iz mog najomiljenijeg pa, dolaskom sve monolitnijih i generičnijih bendova, najomraženijeg žanra posljednjih dvadesetak godina.
Slint - Spiderland (Touch and Go, 1991.)
Jedan od najutjecajnijih albuma gitarske glazbe u posljednjih tridesetak godina, pomalo paradoksalno, ujedno predstavlja i izolacionističko, autsajdersko remek-djelo. Produkt rada četiriju adolescenata iz Louisvillea u Kentuckyju, "Spiderland" je ostvarenje iz kojeg se cijedi strah, otuđenost, usamljenost i melankolija izraženi kroz gitare oštre kao žileti i dinamičke promjene od kojih zastaje srce. Unatoč tome, ili možda baš zbog toga, ne djeluje nimalo hladno. Dapače, sve navedeno samo dodatno naglašava njegovu nesvakidašnju lomljivost. Ukupnom dojmu doprinosi i sugestivni vokal gitarista Briana McMahana koji se nepredvidljivo šulja između dugih spoken word pasaža i vriskova, čime je postavio standarde za mnogobrojne post hardcore i noise rock bendove.
Tortoise - Millions Now Living Will Never Die (Thrill Jockey, 1996.)
U jednom duljem razdoblju života bih na upit o najdražoj pjesmi vrlo vjerojatno odabrao "Djed" Tortoisea. Spomenuta pjesma zauzima skoro polovicu njihovog drugog albuma, "Millions Now Living Will Never Die" i nakon skoro dvadeset godina otkako sam je prvi put čuo ne prestaje me oduševljavati. Neobični break negdje na sredini pjesme me pri prvom slušanju natjerao da provjeravam je li se CD-player pokvario, no njen spretni spoj minimalizma Stevea Reicha, Enovih ambijentalnih istraživanja i kraut rock ritmova zapravo je najbliže onoj izvornoj definiciji Simona Reynoldsa o post rocku kao "glazbi koju sviraju gitarski bendovi u negitarske svrhe". Ostatak albuma nudi nekoliko krasnih ambient i jazz rock minijatura, no i dalje sam uvjeren kako se radi o jednom od najboljih otvaranja albuma uopće, a ujedno i kristalno čistom manifestu bendovih namjera.
Mogwai - Come On Die Young (Chemikal Underground, 1999.)
Rijetko vas koji album uljuljka u lažni osjećaj sigurnosti kao "Come On Die Young", drugi album škotskih heroja atmosferičnih gitara Mogwai. Prvih pola sata otpada na nježne, relativno koncizne slowcore kompozicije koje sve od reda prizivaju osjećaj zimske nostalgične melankolije, potpomognut nježnom instrumentalizacijom i naizgled nasumičnih samplova s televizije. Naslovna pjesma, jedna od malobrojnih vokalnih skladbi u bendovom opusu, gotovo da funkcionira kao eulogija za stoljeće na zalasku i predstavlja emotivno središte albuma. No tri desetominutne pjesme smještene u drugu polovicu albuma predstavljaju tour de force po kojemu je bend postao prepoznatljiv. "Ex - Cowboy", "Chocky" i "Christmas Steps" sve su odreda dinamički tobogani koji balansiraju između tišine i bučnih krešenda unutar nekoliko desetaka sekundi. Bezbroj je bendova tijekom godina pokušalo ponoviti tu formulu, ali malo njih su to napravili s ovoliko siline i nesputane energije.
Godspeed You! Black Emperor - Lift Your Skinny Fists Like Antennas to Heaven (Constellation, 2000.)
Drugi album kanadskog kolektiva Godspeed You! Black Emperor odgovara na pitanje može li primarno instrumentalna glazba biti politična. Ne samo da može, nego bend to izvodi na takvoj epskoj razni da standardne prosvjedne pjesme zvuče naivno i slabašno pored njihovog pristupa "klasična glazba svirana srcem, energijom i voljom Fugazija". Ovaj dvostruki album možda je i najbolji uvod u njihov iznenađujuće ujednačen i bogat opus, a predstavlja i nesvakidašnje efektnu mješavinu tračaka nade i nemilosrdne apokaliptičnosti. Uz sve navedeno, ovaj je album izašao u veljači 2000. dakle u trenutku kad 21. stoljeće nije još pošteno ni počelo, ali mnogi trenuci na njegovom devedesetom minutnom trajanju čine se kao skrojeni za soundtrack događaja koji su uslijedili, od napada na WTC, preko ratova u Iraku i Siriji do uspona Donalda Trumpa. Ni ne sumnjam da će jednako dobro poslužiti i kao kulisa mnogih budućih, trenutno nezamislivih užasa.
Explosions in the Sky - The Earth Is Not a Cold Dead Place (Temporary Residence, 2003.)
"The Earth Is Not a Cold Dead Place" Explosions in the Sky, kolekcija kako ih je sam bend nazvao "pokušaja ljubavnih pjesama" čini se kao savršen simbolični graničnik između rane faze onog što ugrubo nazivamo post rock i njegovog kasnijeg stadija "tihi dio, krešendo, tihi dio pa se poslije toga nadamo se da će sve završiti u nekoj reklami". Pomalo ironično, upravo su ove visoko melodiozne, pažljivo orkestrirane pjesme otvorile put ovakvom tipu glazbe pa i samom bendu u svijet drugih medija - reklama, soundtrackovima filmova i tv serija. No ljepota ovog albuma je što i šesnaest godina poslije ne zvuči kao namjenska glazba, nego prije svega pulsirajuća i životna nakupina srca, ruku i živaca.